KOMENTAR

Hoće li nacionalni plan protiv raka udružiti liječnike, pacijente i politiku?

Duje Klarić / CROPIX

Bez izuzetka svi se, kad je riječ o zdravlju, najviše boje raka bez obzira na to kako mu je “ime”, odnosno gdje je pružio “krakove”. No, istodobno malo ili gotovo ništa ne čine da zloćudna bolest ne dobije šansu. Doda li se tome poprilično nesređeno stanje u zdravstvu, pa onda i u onkologiji, odnosno sistem “svi bi radili sve”, nije čudno da se Hrvatska s Mađarskom godinama ne da s vrha smrtnosti od raka u Europi. Ne bi li konačno promijenili negativne trendove, stručnjaci su krenuli s izradom nacionalnog plana protiv raka (NPPR) koji bi svjetlo dana mogao ugledati krajem godine. Svi se kunu da su odlučni u realizaciji jer je 12 sati prošlo odavno.

Tvrde da bi plan trebao omogućiti optimalne uvjete prevencije, ranog otkrivanja bolesti, liječenja i rehabilitacije te palijativne skrbi, i to u cijeloj državi. Naglašavaju da će to biti moguće ako se standardiziraju protokoli prevencije, ali i dijagnostike te učinkovitog liječenja. Sve ne bi li se smrtnost od raka konačno i u Hrvatskoj smanjila. Brojke, nažalost, nisu na strani pacijenata, ali ni liječnika koje sigurno sve više frustrira činjenica da im je “arsenal” lijekova sve veći i bolji, a pacijentima ipak ne pružaju veću šansu za preživljavanje.

Naime, godišnje od raznih vrsta zloćudnih bolesti umire više od 14.000 građana, a stručnjaci tvrde da bi bolje organiziranim sustavom prevencije i liječenja mogli spasiti barem 5000. Ne promijeni li se ništa, oboljeli će i dalje imati skromne šanse za preživljavanje, odnosno i dalje će svakog dana od raka u Hrvatskoj umirati 40 osoba. Primjerice, oboljeli od raka u Danskoj imaju 70 posto šanse da prežive, a u Hrvatskoj samo 40 posto, odnosno gotovo upola manje. Mnogi će reći da je Danska bogatija pa je i liječenje kvalitetnije, ali da novac nije uvijek presudan potvrđuje primjer Češke u kojoj je s istom razinom novca preživljavanje oboljelih od zloćudnih bolesti 15 posto veće nego u Hrvatskoj.

I hrvatski onkolozi, čije društvo vodi prof. dr. Eduard Vrdoljak, potvrđuju da je previše propusta već od prvog koraka, a to znači prevencije, do u konačnici liječenja da bi se rezultati popravili. Dovoljno je spomenuti preventivne preglede za rak dojke, debelog crijeva i vrata maternice koji nikako ne nalaze pravi put do građana. Odaziv je i dalje premali, promidžba nedostatna pa ne čudi da se bolest u pravilu otkriva tek u poodmakloj fazi kad ni najnoviji i najbolji lijekovi ne mogu promijeniti crnu hrvatsku statistiku. Doda li se tome da pozvane nitko “ne proziva” za nemar prema vlastitom zdravlju, uključujući one na prvoj crti obrane od bolesti - primarnu zdravstvenu zaštitu, jasno je da rezultat izostaje. Teško bi mogla pomoći i ministrova ideja o kažnjavanju neposlušnih jer se gotovo ništa ne čini na edukaciji da građani postanu svjesni što i koliko sami mogu učiniti za svoje zdravlje.

Primjerice, politika godinama nema snage reći ne cigaretama u kafićima, čime se direktno ugrožava zdravlje pušača, zaposlenika, ali i onih koji se, ako ne žele ubiti socijalni život, pasivno truju. Rezultat je da je Hrvatska među rijetkim zemljama svijeta u kojima broj pušača raste, pa onda i smrtnost od raka pluća i bronha. Čak 3000 umrlih od te zloćudne bolesti pokazuje da s prevencijom u Hrvatskoj nešto nije kako valja, odnosno da papir trpi sve, ali realizacija pada već na prvoj stepenici. Uostalom, o važnosti prevencije govore podaci prema kojima se barem četiri od deset slučajeva zloćudnih bolesti mogu prevenirati. Oni koji bi u toj preventivnoj priči mogli dati najveći doprinos su domovi zdravlja koje se trenutno “razgrađuje” predloženim zakonom o zdravstvenoj zaštiti.

Kad se pak radi o liječenju preko NPPR-a, stručnjaci su najavili rat raku i naglašavaju da bi ubuduće morali odlučivati multidisciplinarni timovi, što bi dalo bolje rezultate. Namjeravaju formirati centre koji bi objedinjavali i pacijente i stručnjake, što bi po njima trebalo podignuti kvalitetu liječenja. U njihove dobre namjere ne treba sumnjati, ali da bi se plan realizirao, nužne su i neke promjene za koje je zadužena u prvom redu politika kojoj nije uvijek na prvom mjestu javna dobrobit, u ovom slučaju zdravlje građana, nego podilaženje “niskim političkim strastima” i interesima.

U pravilu u Hrvatskoj nisu problem ni planovi ni strategije. Rado se prihvaćaju, izglasavaju, hvale... U zadnjih dvadesetak godina od raznih bi se “dokumenata” koji se odnose na zdravstveni sustav i promicanje zdravlja mogla izraditi knjiga u nastavcima. No, kad se analizira “izvršenje”, uglavnom sve spadne na “dobre želje”, pa onda ni prevencija i liječenje od raka nisu izuzetak. Nije namjera obeshrabriti one koji su entuzijastički krenuli u ovaj posao, ali plan će biti teško ostvariv ako se istodobno ne bude mijenjao odnos politike prema ukupnom zdravstvenom sustavu u kojem je i dalje previše netransparentnosti, praznog hoda, nedostatka organizacije i viška raznih interesnih grupacija koje u zdravstvu više vide osobni profit nego javni interes zajamčen Ustavom.

Izdvajamo