LABIRINT POLITIKE

HOĆE LI PLENKOVIĆ OPSTATI NA ČELU HDZ-a I VLADE Sudeći po nekoliko poruka koje je iznio na Saboru stranke, sve je izglednije kojim smjerom će krenuti

Zagreb, 260518. Dvorana Drazena Petrovica.
XVIII. Opci izvjestajni sabor Hrvatske demokratske zajednice.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Andrej Plenković

Da je boksač, Andrej Plenković trenutačno bi se nalazio na konopcima i čekao kraj runde, ali bilo bi jasno da neće završiti u nokdaunu. Isto tako, niti političar Andrej Plenković neće tako skoro propasti, unatoč tome što je suočen s tri velika problema: aferom Hotmail, iz koje je vidljivo da je znao za pogodovanje interesnim grupama koje su strahovito zaradile na restrukturiranju Agrokora, konzervativnom parapolitičkom scenom koja, zajedno s Katoličkom crkvom, otvoreno nasrće na vladajuću koaliciju te unutrašnjom opozicijom u vlastitoj stranci, koja je na subotnjoj Izvještajnoj konvenciji, još jednom potvrdila da je onaj pravi HDZ puno, puno desnije od svog predvodnika.

Unatoč svemu pobrojanom, Plenkovićev položaj niti u jednom trenutku nije stvarno bio ugrožen jer su čak i njegovi otvoreni oponenti poput Davora Stiera, Mire Kovača ili Ivane Maletić, svjesni da bi rušenje predsjednika (ako bi nekim čudom uspjelo) gotovo sigurno izazvalo pad Vlade. Nitko, valjda, ne misli da bi Milorad Pupovac i Furio Radin mogli ostati u vlasti koja bi se bazirala na ideološkim premisama katoličkih fundamentalista i NDH nostalgičara, a bez glasova manjinskih zastupnika, HDZ ostaje bez ionako tanke saborske većine.

Zato će Andrej Plenković nastaviti voditi HDZ i Vladu, međutim, sada je glavno pitanje - koju će cijenu morati platiti? Jer, postoje samo dvije solucije: ili će se u idućim mjesecima odlučnim akcijama otarasiti unutarnje opozicije ili će pristati na njihove zahtjeve da HDZ ponovno napravi zaokret udesno.

Nažalost, dosta toga čemu svjedočimo posljednje vrijeme, baš kao i govori na HDZ-ovu Izvještajnom saboru, upućuju na to da je Plenković, u cilju političkog opstanka, spreman napraviti korak unatrag, i vratiti HDZ tamo gdje to žele Crkva i desno krilo ove stranke.

Napokon, koji su to rezultati koje može pohvaliti sadašnja Vlada? Slušajući Plenkovićev govor u Ciboni, netko bi pomislio da je Hrvatska zemlja u kojoj teku med i mlijeko: “Tko će u Hrvatskoj provesti reforme i voditi je naprijed ako ne HDZ? Mi smo stvorili 60.000 radnih mjesta, podigli minimalnu plaću za 10 posto, što je više nego u proteklih pet godina. Stvaramo i povoljniju poslovnu klimu te vraćamo pozitivno gospodarsko ozračje”, uvjeravao je okupljene HDZ-ove kohorte.

Po svemu sudeći, premijer nije pročitao nedavno upozorenje Europske komisije, odakle su poručili da njegova Vlada izbjegava provoditi reforme i tako dovodi Hrvatsku u opasnost. Ili prošlogodišnju listu Svjetske banke Doing Business kako je Hrvatska pala drugu godinu zaredom, s obzirom na to da je skliznula sa 39. na 43. mjesto, i pod Plenkovićevom Vladom zabilježila pad na ljestvici konkurentnosti, a evidentno je i da se nalazi iza nekih gospodarstava u regiji kao što su Srbija, Bugarska i Kosovo.

Ali, Andrej Plenković dobro zna da svoj položaj neće obraniti bajanjem o ekonomskim uspjesima svoje Vlade jer ga ne napadaju eksponenti Svjetske banke niti bijesni makroekonomisti. Prijetnja su oni koji žele “hrvatskiju” i “katoličkiju” Hrvatsku, otprilike onakvu kakvu je propagirao Tomislav Karamarko, samo, možda, malo pristojniju. Zato su prije dvije godine pristali na Plenkovića, a on u međuvremenu, to je očito, nije uspio promijeniti HDZ i pretvoriti u centrističku demokršćansku stranku, kao što je CDU, kako je često i sam isticao.

I tako bi sada HDZ, umjesto transformacije u pristojnu konzervativnu stranku, mogao krenuti u rikverc. Uostalom, uvijek kada se nalazio u problemima HDZ je skretao nadesno, neovisno o trenutačnom vodstvu. Tako je 2011. i Jadranka Kosor, koja nipošto nije pripadala radikalima, mobilizirala desne birače tezom kako se “polako, ali sigurno dešava puzajući projekt crvene Hrvatske”, uskoro je Tomislav Karamarko najavljivao “retuđmanizaciju Hrvatske” i znakovitom šutnjom ohrabrivao neke koji su neistomišljenicima prijetili bacanjem u Kevine jame, a aktualni ministar branitelja Tomo Medved bio je među kolovođama šatoraške revolucije, čiji su jurišnici izazivanjem uličnih nereda pokušali srušiti legalno izabranu vlast.

Plenkoviću je jasno da ga mogu otpuhati desni vjetrovi i nije čudno da je zaigrao na domoljublje pa je u Ciboni uskliknuo kako u “školski sustav treba usaditi ljubav prema domovini”. Pa zatim najavio da će omogućiti dopisno glasanje dijaspore, i tako pokazao kako HDZ ne namjerava odustati od glasačkog bunara koji sačinjavaju Hrvati u inozemstvu, ponajprije iz Bosne i Hercegovine.

Ili to što je politički promovirao Tomislava Tolušića i Darka Horvata, dvojac iz Karamarkova političkog inkubatora. U njihovim slučajevima otpadaju profesionalni rezultati, znači, radi se o koncesiji stranačkoj desnici.

A za ministra obrane Damira Krstičevića, “naš san je 2020., kad Hrvatska predsjeda EU i kad slavimo 25 godina od pobjede u Domovinskom ratu, u rukama hrvatskih pilota, na hrvatskom nebu vidjeti dva višenamjenska borbena aviona F-16 Barak”. Dok i Hrvati i Srbi iz Knina masovno emigriraju na Zapad, Krstičević kao rješenje nudi da gledaju u nebo dok se ne pojave F-16, koji će riješiti sve probleme.

Jednostavno, Plenković nije uspio promijeniti mentalni kod HDZ-a i u borbi za samoodržanje ne treba se iznenaditi ako sklopi savez s desnim krilom, svojim arhetipskim neprijateljima.

Izdvajamo