USPUTNE ZABILJEŠKE

Hoćemo li ikada sve o našim piscima imati na jednom mjestu?

U časopisu Radio gornji grad pročitala sam tekst novinara Domagoja Margetića “Kako sam u smeću pronašao pisca: Spašavanje arhive Tomislava Lalina”. Ime mi je bilo nepoznato pa sam u Leksikonu radija i televizije pročitala da je Lalin (1937. - 1999.) bio dramaturg i urednik na radiju i televiziji te da je objavljivao književne, kazališne i likovne kritike i eseje, monografije, pjesme, organizirao izložbe, vodio galerije. Dakle, bio je svestrana kulturna ličnost.

Margetić je u samom centru slučajno na pločniku nabasao na hrpu šute, stakla, posuđa i namještaja. Iz smeća su provirivale vreće s nekakvim papirima. Kad je pogledao bolje, ispostavilo se da su to bilješke, pisma, pjesme, tekstovi kritika, cijela zbirka starih kataloga izložbi, priznanja, plakati, dakle arhiva Lalinova novinarskog rada. Nadam se da se njegova ostavština, nakon potresa i čišćenja zgrade, našla slučajno na pločniku, jer je teško zamisliti da ju je netko namjerno bacio. Mučna je već i sama pomisao da arhiva javnog djelovanja neke osobe završi u smeću, bez obzira na to što je vjerojatno najveći dio njegovih tekstova objavljen. Ako svoju arhivu smeću nije namijenila sama ta osoba, dakako.

Margetić je vreće papira odnio kući i tako ih spasio od zaborava. Jesu li ti dokumenti dio kulturne baštine ili tek odbačene osobne stvari i tko o tome odlučuje? Jer nije ugodna pomisao da se na pločniku u vrećama za smeće našlo nešto više od toga... Čitajući ovu situaciju kao metaforu, on piše: “Živimo u vremenu kad pisci više ne završavaju u knjigama, nego na smeću... Grubo rečeno, ali istinito. Lalin na smeću zapravo je slika onoga u što se ovo društvo pretvorilo. Poezija i pjesnici, i svaka memorija na njih i njihove riječi, ovdje svoje mjesto imaju još jedino i samo na smeću”.

Lijepo je da je jedan kolega spasio privatnu arhivu, no je li individualna briga (a u ovom slučaju i sreća) rješenje za zbrinjavanje nečijeg arhiva? Ovaj nemio slučaj ukazuje, naravno, na problem javne odgovornosti, na ulogu kulturnih institucija koje bi se trebale baviti upravo ovim poslom. Možda Lalin, u javnosti nedovoljno poznata osoba, nije najbolji primjer za pisanje o sudbini nečije ostavštine, ali je svakako odličan povod za propitivanje: što se događa s privatnim arhivima, tko odlučuje o tome čiji će se dokumenti i gdje pohraniti?

Je li ih sam Lalin nekuda htio pohraniti ili, da to sada želi učiniti Margetić, koju bi to instituciju nazvao i kamo bi ih odnio? Kamo idu sve te vreće i prašne kutije s tavana i podruma, tko bi ih trebao zaprimiti od nevoljnih nasljednika kojima samo zauzimaju mjesto, a zapravo ne znaju kome ih predati da se za njih brine? Postoji li kod nas jedinstvena institucija, jednostavna za korištenje i dostupna, koja će svojim korisnicima nuditi centraliziran, sveobuhvatan i pouzdan izvor informacija i dokumentaciju o hrvatskim umjetnicima, intelektualcima i kulturnjacima?

Dokumentaciju koja bi, osim objavljenih djela i rukopisa, po mogućnosti uključila svu građu oko djela, kao što su originalni rukopisi ili digitalni zapisi, novinska dokumentacija i medijsko praćenje, privatni arhivi - pisma, bilješke, fotografije, dnevnici, filmovi, audio zapisi, portreti i sl., dakle upravo sve ono što se našlo na smeću.

Ne, nažalost ne postoji jedno takvo mjesto ili institucija za koju bi svi znali i kojoj bi se čovjek sam, nasljednici, pa i nalaznici mogli obratiti za pomoć. Informacije i građa razjedinjeni su u brojnim postojećim institucijama, od NSK, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u HAZU, Arhiv HAZU, Državni arhiv, Znanstvene knjižnice, HDP, DHK...

Recimo, do sada nije bilo sustavnog promišljanja o baštini hrvatskih pisaca kao o cjelini; postojeće su bibliografije i katalozi parcijalni, pa je i do podataka o posjedovanju vrlo teško doći. Osim toga, većina institucija koje čuvaju ovakvu građu nisu niti počele s projektima digitalizacije, a one koje jesu čine to tek djelomično i, opet, digitalizirana građa nije javno dostupna na internetu.

Primjera za bolju organizaciju ima dovoljno, spomenimo samo Muzej moderne književnosti u Marbachu. Njihove se zbirke sastoje od dva dijela, jedan je u muzeju za javnost, a drugi u arhivu za istraživanje. Čuvaju rukopise, tiskane tekstove, slike, predmete, audiovizualne i digitalne zapise, organiziraju izložbe, izdaju publikacije, a imaju i program za djecu. Financiraju ih njemačka savezna vlada, pokrajinska vlada i gradovi.

Možda bi i ova mala, siromašna država mogla bolje organizirati svoju arhivu? Pretpostavka je da arhiva ima smisla jer čuva nešto što je vrijedno: čuva kolektivno kulturno sjećanje. A glavni argument za to trebala bi biti ne samo briga za stvaralaštvo, već strah za hrvatski jezik, mali jezik kojem prijeti nestanak ako na njega ne budemo pazili. Bilo bi dobro da ga sačuvamo od smeća. Problem je uvijek isti: u Hrvatskoj nikad nije trenutak za ulaganje u kulturu, čak ni kad je u pitanju njezin vitalni interes, sam jezik.

Izdvajamo