Usred jučerašnjeg slavlja na Trgu bana Jelačića i oko njega prijatelj i ja bili smo odsutni s tog praznika. U razdraganoj i opuštenoj masi primjećivali smo još sjetnih ljudi u kockastim dresovima.
Uglavnom sredovječni kao i mi. Kako kaže Mladen, upravo zato što možda više nikad u svom životu nećemo doživjeti nešto ovako epohalno, a u dvadeset posljednjih godina imali smo privilegij za čak dva puta po mjesec dana neopisive radosti: 1998. i 2018. Racionalno znamo - ovo je povijesni uspjeh, ali osjećaj da nismo dohvatili ono najljepše - titulu prvaka svijeta - o čemu bismo onako onemoćali, unatoč staračkoj demenciji i škripavom hazezeovskom (ako to tada bude uopće postojalo) gebisu, pričali unucima u aleji Domagoja Vide, ipak je sjena na duši, kao ona kad nam je Semih Şentürk u Beču zavaljao gol u 122. minuti. Zbog čega se i danas trzamo.
Mali i veliki
No, ovih mjesec dana bilo je apsolutno predivno. Došli smo opet do priče o malima i velikima. Postoji li uopće ta političko-sportska dilema? Mogu li “mali” postati veliki i je li legenda o Davidu i Golijatu tek izmišljotina da se mali tješe? Je li Pitana sudio penal kakav nama možda ne bi? Dobar dio ljudi misli tako. Osobno se ne želim spuštati na tu razinu. Ili su stvari već odavno posložene. Doduše, u moskovskom Sov Sportu prije finala napisali su: “Francuska treba postati prvak svijeta. Ona je velika nogometna nacija s tradicijom. Drago mi je da u finalu ne igraju dvoje “usputnih” - Belgija i Hrvatska. Utakmica Francuska-Engleska bila bi nogometno ispravna i pravi classico za sve ljubitelje nogometa. Prvaci svijeta ipak, uz sve simpatije, ne mogu postati prolaznici”.
Zbog toga je pogotovo žao, ali ispalo je da su se, unatoč poremećaju (spomenuta Belgija i mi), u poretku planeta tijekom prvenstva, na kraju krajeva, kao i uvijek posložile kako treba. Kako je ono lijepo rečeno u Alan Fordu, “junaci nam trebaju, ali ne prečesto. Povremeno”. Mali vole ili im paše da budu “moralni pobjednici”, veliki s tim nemaju problema. Što je bolje?
Gledanje na Trgu
Kada je prvenstvo krenulo, kao i uvijek, imali smo velika očekivanja. Takvi smo. A onda se otvorilo. Pobjeda za pobjedom. Nekad suvereno, nekad na knap. Nakon utakmica završne faze bili smo izmoždeniji od samih igrača. Pitali smo se - kako preživjeti. I bili smo na sedmom nebu. Zaboravili smo na sve probleme ove male i napaćene zemlje korumpiranih i nesposobnih političara, zbog kojih će uskoro Lijepu našu svirati uz irsku zastavu. Kafiću u kojem su se gledale utakmice s protokom prvenstva povećavao se broj navijača.
Na kraju smo finale gledali u prolazu kod WC-a. Oni koji su nam se pridružili tek u polufinalu, bili su strašno ljuti na naše nezadovoljstvo zbog srebra. Nismo nezadovoljni zbog drugog mjesta, ništa ne zamjeramo Modriću, Rakitiću i ostalima. Znamo nogomet jer mi drhtimo i kada drugi niti ne znaju da se igra utakmica Hrvatska-Malta. Mi znamo da smo ovaj put bili bolji, da nam je trebalo nepunih pola koraka do raja. Ma, i manje.
Hrvatska je bila svjetski “djelatnik mjeseca”. Nije bilo stranca kojega je netko od nas upoznao na nekoj usputnoj benzinskoj, a da nije stigla čestitka jer je svatko želio biti dio našeg nestvarnog slavlja. To je nogomet. A nogomet je i rat drugim sredstvima i događaj koji skupi više od milijardu ljudi raznih klimatskih i političkih pojasa i uvjerenja uz ekran.
Kad ti se svi dive
To je i emocija i stres i razočaranje i ludost. To su Samoanci koji pjevaju “Nije u šoldima sve”. To je Hrvatska u finalu. To je kad ti se svi dive, a nisi napravio ništa osim što si Hrvat kao i njih 11. I susjedi iz regije - a svima nama iz ovih krajeva je glavna suživotna paradigma “nek’ susjedu krepa krava” - kažu: “Imamo se čemu učiti od Hrvata”. Pa, ako će tako biti - isplatilo se. Samo, koliko će to trajati?
Kad smo već kod susjeda, prvenstvo ima svoje heroje. To su naši. No, ima i jadnika prvenstva. To je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji, nažalost, nije mogao sakriti svoju frustraciju. Time je dao ton režimskim medijima u Srbiji koji nisu mogli dostojno podnijeti pobjede. Nitko ga nije tjerao. Sam je imao potrebu prvo reći da navija za Ruse, pa onda za Engleze i na kraju, prije finala, kao vrhunac banalnosti - da će biti prvi koji će čestitati Macronu na tituli. RTS je čak promijenio komentatora jer je prvi “navijao za Hrvate”.
No, imali smo i napasnicu mjeseca. To je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Ona nije pobjednica. Ona se uz njih šmajhlala. Oni igraju u svjetskim klubovima, a ona je ipak samo naša hrvatska predsjednica.