ŽIVOT U PRETKOLU

Hrvatski suci: tiha provjera i kriteriji

Zadar, 230419.
Ministar drzavne imovine Goran Maric i zupan Bozidar Longin potpisali su tri ugovora kojim drzava Zadarskoj zupaniji daruje svoju imovinu. Zupanija ce dobiti dio bivse vojarne Stjepana Radica u Zadru u koju ce se iz sadasnje zgrade na rivi preseliti sve zupanijske sluzbe.
Na fotografiji: ministar Maric i zupan Longin u obilasku bivse vojarne.
Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Mišković / CROPIX

Ministar državne imovine Goran Marić

Suđenje nije bilo dobro, zabrinuto glavom zavrti Mario Strahonja u televizijskom studiju spreman da smjelom kritikom ogoli diletantsku arbitražu Serdara Gözübüyüka na utakmici Manchester City vs. Dinamo, a nogometni se novinar refleksno pretvori u uho. Hrvatski sudac, pa još nogometni, odvažno kreće u borbu za pravicu. Što bi ovdje uopće moglo poći po zlu?

Hm, pa svašta zapravo, a možda i sve. Iskustvo je ovdje ljude naučilo da sa zebnjom isprate akciju nogometnog suca jednom kada se on baci u odlučnu akciju raščišćavanja nagomilanih nepravilnosti, neovisno o kojoj sferi javnog djelovanja govorimo.

Evo, na primjer, nema dugo da je jedan takav Strahonjin brat po zviždaljci neslavno propao kada je krenuo u obračun s anomalijama u sustavu državne imovine. Sjedio je Goran Marić - oni stariji od trideset pamte ga kao ne baš talentiranog nogometnog arbitra i režisera slatkog malog razbojstva u finalu Hrvatskog kupa 1997. godine kada je Croatia pobijedila Zagreb - na sjednici Plenkovićeve vlade i ogledao se oko sebe. Desno od njega vlasnik roštilja od 130 kvadrata koji je u tri godine na visokoj dužnosti otplatio nekih desetak kredita. Lijevo od njega mađioničar na polju prenamjena, uža specijalizacija pretvaranje štala u apartmane. Sučelice njemu krupnija ministarska šarža kojoj je mama kupila luksuzni Mercedes zato što je bila dobra.

E, pa nećemo se više tako igrati, uvrijeđeno u sebi presiječe Marić, dosta sam ja razbijao glavu državnom imovinom, odsad ću biti samo ministar imovine. Nekoliko tjedana kasnije, u ognjici investicijskog zanosa kada se imovina krenula lijepo ploditi, neko je ljubomorno duboko grlo iz Vlade, osobno sumnjam u Ninu Koržinek Obuljen, novinarima druknulo da se Marić razvio u ministra umnažanja osobne imovine, da više ne uspijeva proći pored atraktivnije nekretnine u sjevernom Zagrebu ili na obali, a da je ne ubaci u vlastiti portfelj. Na koncu je morao otići iz Vlade jer je, da se poslužimo duhovitošću Ćire Blaževića, od elementarnih računskih operacija savladao samo množenje i zbrajanje, ali nije bio u školi kada su učili dijeljenje.

Imovina je našem nogometnom sucu važna, da ne kažem sveta. Kada mu je ugroze, on poseže za najstrožim disciplinskim mjerama ne čekajući instrukcije mahača niti pomoć iz VAR sobe. Nema tu boranije od žutih i crvenih kartona, niti velikodušnog ukazivanja na Uefin znak ‘respect’ na rukavu. Poteže se hladno oružje.

Znaš li ti kako je to kad ti prikolju obitelj?, upitao je 2015. godine u centru Zagreba dugogodišnji prvoligaški sudac Dalibor Mlakar doktoricu Ivu Popović, inače dugogodišnju zvijezdu novinske crne kronike, kada mu je ova zaboravila vratiti posuđenih 200 tisuća eura. Zabavno je saznati da prvoligaški sudac uopće operira takvim gotovinskim iznosima, a još zabavnije pročitati da ‘na đemdo’ milijune posuđuje notornoj serijskoj prevarantici. Uglavnom, Mlakar je sredinom rujna uvjetno osuđen na šest mjeseci zbog kaznenog dijela prijetnje, ali s takvom je osudom i dalje običan poletarac u usporedbi sa Željkom Širićem, karizmatičnim osječkim sucem koji je zbog neslavne uloge u ‘aferi pošteno suđenje’ zaglavio iza rešetaka na četiri godine. U živopisnom sudačkom kolu Širić je opet s tih 80-ak tisuća eura mita običan ćato Reni Sinovčiću, kojeg u više različitih procesa sudski gone za štetu u gospodarskom poslovanju tešku 120 milijuna kuna.

Složit ćemo se da je 120 milijuna kuna astronomski iznos, s takvim će se ciframa običan smrtnik sudariti samo u nabrijanim holivudskim filmovima kada se za stolom nađu veliki krijumčari oružja ili droge. Umirovljeni nogometni sudac Miroslav Jedvaj ipak ne pripada tom razredu. On je u travnju 2006. trebao biti mula, a ispao je samo mulac, jer je pao pri pokušaju krijumčarenja sedam kilograma heroina iz Španjolske u Francusku zbog čega je kasnije osuđen na dvanaest godina zatvora i pola milijuna eura globe.

Ali sad sam skrenuo s teme i otišao neukusno predaleko. Trebao sam se zaustaviti na Mariju Strahonji i njegovu seciranju učinka nizozemskog suca Serdara Gözübüyüka. Njegova je recenzija, ako je dopušteno primijetiti, bila nagodbenjački intonirana, tako da na početku malo pomazi dinamovce (“Joao Cancelo morao je biti isključen zbog prekršaja na Olmu”), a onda upozori na sudačke previde u procjeni prekršaja u kaznenom prostoru na štetu Manchester Cityja. Ako je cilj televizijskog oka sokolova rasvijetliti sporne trenutke, Strahonja nam nije pomogao. Ako je poanta educirati, onda još i manje. 33-godišnji Gözübüyük - u Uefi očito procijenjen kao talent u kojeg se isplati investirati - zapravo na Etihadu nije počinio niti jednu kapitalnu pogrešku.

Cancelov start na Olma je neoprezan, ali je daleko od brutalnog. Premda je prizor krvav uslijed rasječene Olmove arkade, nema tu govora o okrutnosti ili želji za ozljeđivanjem suparnika: žuti karton je primjerena sankcija. Kada je o nedosuđenim jedanaestercima riječ, Gözübüyük je, kao u onoj reklami, odlučio vjerovati instinktu. Lopta je na rubu peterca skliznula niz ruku Theophile-Catherinea u djeliću sekunde, tako da je igrač zaklonjen tijelima ispred sebe nije niti vidio. Stojanovićev naskok na Gündoğana je prežestok, ali Cityjev nogometaš u tom trenutku, leđima okrenut vratima, još nije krenuo u završnicu akcije i tek traži kut pod kojim bi kontrolirao loptu. Oglušio se na koncu mladi sudac i na upozorenje iz VAR sobe da je Dino Perić u kutu kaznenog prostora prilikom remplanja rubno nagazio stopalo Sergia Agüera.

Reklo bi se da je Serdar Gözübüyük samo preletio VAR protokol, da se nije zamarao detaljima. Tko je čitao ovaj dokument, a možete ga skinuti na HNS-ovim stranicama, pokazat će solidarnost s čovjekom.

Uputstva za Candyjevu perilicu ili manual za novi Samsungov televizor jednako su zabavno štivo kao i VAR protokol. Ne želite gubiti vrijeme na sve te VAR, VOR, AVAR, KEPM akronime, ima ih više nego u sovjetskim rječnicima, niti za moguće peripetije kojih se domisli neka kabinetska nogometna glava, a u praksi se s njima nikada ne sudarite. Ono što je uistinu važno jest pravilo da videosudac priskače u pomoć kada glavni sudac počini “jasnu i očitu pogrešku”. Niti jedna sporna situacija s Etihada ne ulazi u “clear and obvious mistake” ladicu. U najboljem slučaju pripadaju sivoj zoni, a u takvim situacijama više se uzdate u uravnotežen kriterij i integritet glavnog suca nego u famoznu tihu provjeru.

S tihom provjerom na koncu samo riskirate da se umiješate u posao Alojzija Šuprahe, bivšeg suca i nekadašnjeg načelnika splitske ispostave Službe za zaštitu državnog poretka, drugim riječima - tajne policije...

Izdvajamo