Svaki britanski novinar jedan dio karijere veže uz Frontline Club, novinarski klub u zapadnom Londonu. Za mene, to su bili studentski dani kada sam pratila svog profesora Roya Greensladea, legendarnog novinara Guardiana, na predavanja njegovih kolega iz - kako bi on ponavljano navodio - zlatnog doba novinarstva. Na prvom katu kluba tada bi se okupila lica koja bi se ozarila pri pogledu na stare kolege iz nekoć zadimljenih redakcija ili s crta bojišnica, s kojima bi bez uvertire dijelili privatne šale i uspomene koje ih vežu snažnije od praznjikave razmjene dnevnih novosti na WhatsAppu.
Tijekom tih atmosferičnih večeri više me zanimala interakcija među uzvanicima nego izlaganje zvijezde večeri o prijetnjama istraživačkom novinarstvu ili novinarstvu uopće. Katkad bi navratila Marie Colvin, koju je bilo nemoguće ne zamijetiti s tom karizmatičnom pojavom i povezom na očima - valjda jedina žena koja je unatoč njemu nalazila način kako biti seksi, s lakoćom mijenjajući svoju vojnu opremu šljokicama i cipelama Jimmy Choo.
Jednom sam prilikom, kojeg li čuda - naletjela na Juliana Assangea, baš u vrijeme kada ga je WikiLeaks učinio najvažnijim čovjekom na planetu. Danas, vidim da bi se događaj teško mogao karakterizirati kao čudesan, budući da je Assange mjesecima boravio u rezidencijalnom dijelu kluba, kao gost svog prijatelja i mecene Vaughana Smitha, utemeljitelja Frontline Cluba.
Od opisanih večeri prošlo je dobrih deset godina. Marie Colvin više nema, Julian Assange se skriva u ekvadorskom veleposlanstvu, a Roy Greenslade u Frontline vjerojatno dovodi nove generacije studenata. Iz moje dnevne rute Frontline Club se, pak, potpuno izgubio. No, neki dan, Neil je inzistirao da se nađemo upravo tamo.
U pratnji naših supružnika koji ne dolaze iz novinarskog svijeta, zauzeli smo mjesto na poznatom prvom katu, rezerviranom samo za članove, no bilo je očito da Karin i David nisu zadivljeni. Iz njihova pogleda Frontline je bar kao i svaki drugi, mjesto koje je lakše zaboraviti nego upamtiti kao vrijedno povratka. Ja sam se, pak, prisjetila što u njega privlači sve generacije struke: u njegove se zidove uvukla atmosfera vremena kada su redakcije bile najmoćnije adrese u gradu, a veliki novinari vladari vijesti.
Vremena kada su istinske zvijezde u gradu bili ratni reporteri, a jedini važni influenceri kolumnisti dnevnog tiska. Svi smo mi nostalgičari kada se nostalgija tiče naših profesija, domovina, predgrađa, prijateljstava. Kao da ih drugi nemaju.
Nekoliko dana kasnije, na drugoj strani Atlantika, dogodilo se druženje u jednom ponešto drugačijem klubu. Polo Bar trenutačno je najvažniji bar u New Yorku, smješten na jednom od središnjih ogranaka Pete avenije, jedno je od onih mjesta čija su vrata uvijek zatvorena hladnim smiješkom concierge-dame koja vam daje do znanja da vašem nepoznatom prezimenu u Polo Baru njegovog njujorškog veličanstva Ralpha Laurena jednostavno nema mjesta.
No, Larry McDonald je tvorac bestselera i lice prepoznatljivo sa CNN-a pa se za njegovu družinu napravilo mjesta za barom koji služi najbolje Old Fashioned koktele u gradu. I tako sam provela večer u društvu Roba, Larryja i Bricea - tri bankara s Wall Streeta u kasnim četrdesetima, dovoljno mladim da budu u središtu događaja, dovoljno starim da imaju bogatu prošlost. Te sam večeri naučila da nemaju samo novinari zlatno doba za čiji prestanak krive Zuckerberga. Imaju ga i bankari, s okidačem promjene poznatim pod šifrom Lehman.
Dok svijet obilježava desetu godišnjicu kolapsa bankarskog diva Lehman Brothers analizama i usporedbama, ova trojica za šankom Polo Bara žive ga uz dobre koktele. Zajedno su bili mladež koja je ondje započela svoj prvi radni dan, mjerkajući jedni druge. Larry je mrzio Bricea jer je bio dečko iz bogate obitelji, zlatni dečko zlatnih uvojaka i zlatnih šansi da zaradi puno novca. Brice nije primjećivao Larryja jer je imao svoje društvo s Harvarda, a Rob je bio prijatelj sa svima, baš kao i danas.
Nekako u isto vrijeme dobili su prve bonuse, oženili prve supruge, dobili prvu djecu. U isto vrijeme odnosili su kutije s obiteljskim fotografijama koje su im supruge poklonile za Thanksgiving, kako tijekom cjelodnevnog boravka u uredima ne bi zaboravili na svoje obitelji na drugom kraju grada. No, te večeri, Rob, Larry i Brice nisu razgovarali o kutijama i bonusima: njihove su priče bile daleko zabavnije. One su, priznajem, novinarske anegdote činile dosadnjikavim.
U njima možda nije bilo okršaja s talibanima niti diktatora, ali kome oni trebaju kada je središnji lik anegdote jedan Larry McCarthy, karakter veći od Manhattana kojim je jurio svojim autom bez krova.
Larry je bio jedna od onih zvijezda banke o kojima nas katkad obavijesti Hollywood filmovima o Wall Streetu. Tolika zvijezda da bi se za svojim stolom u Lehmanu pojavljivao samo kada bi to sam odlučio, naoko s lakoćom zarađujući milijune za sebe i banku, lik koji bi se popeo na vrh zgrade kako bi predsjedniku uprave rekao da se nosi, lik koji bi petkom nakon posla organizirao autobus pun oskudno odjevenih djevojaka i svojih omiljenih kolega, kako bi ih počastio večerom u casinu Atlantic Cityja.
Iako su priče pred mene dolazile s očitom cenzurom, Larryja su toliko živopisno opisali da se činilo kako je te večeri s nama, da nas nasmijava, šarmira, da nam uzima novu svotu novca iako nam je dužan, po čemu je bio poznat u visokim krugovima Manhattana. Tek nakon trećeg pića učinilo se da je dečkima sinulo da Larryja McCarthyja više nema, što su dočekali suznog, zamišljenog pogleda.
Poput mnogih eksplozivnih karaktera i ovaj je svoj život okončao prerano, tako da je u nekoliko mjeseci promašio svjedočiti kolapsu Lehmana što bi ga vjerojatno mnogo koštalo, ali i sjajno zabavilo. Larry je završio u nekoj hotelskoj sobi, ugušen pićem i tabletama, namjerno ili ne, nitko nije siguran. S odlaskom Larryja i Lehmana otišlo je i jedno doba. Brice je danas broker u jednoj europskoj kući, Larry analizira tržište za TV kuće. Nenametljivi Rob, prijatelj svima, je najbolje prošao, kao direktor u jednoj banci. Sva trojica imaju ugodne američke živote: kuću s vrtom izvan Manhattana, djecu u privatnim školama i supruge koje ne moraju raditi. Industrija je danas ozbiljna i kruta, bez mjesta za likove poput McCarthyja. Oni koji su ostali, prilagodili su se, uzbudljiva vremena ostavljajući u pretincu: uspomene. Da sam ove dečke s Wall Streeta srela izvan Polo Bara te večeri, oni nikada ne bi dospjeli u ovu kolumnu. “Dosadni bankari!”, odmahnula bih rukom, površno i neinformirano, nikada ne saznavši tko sve čuva sjećanja na svoje zlatno doba.
Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI