Na suprotnoj strani od američkoga izbornog utorka i reflektora kojima je obasjan sraz - po nekim ne baš rijetkim ocjenama - najgoreg para kandidata u posljednjih nekoliko decenija, u totalnoj i ne baš nenamjernoj sjeni nalaze se, kao i obično, zadnji na svijetu. Dva tjedna prije završetka Svete godine milosrđa papa Frane dao je dopremiti u Vatikansku baziliku svetog Petra tisuću i sitan kusur zatvorenika iz Italije i Španjolske, a istodobno se u Rimu sastala druga evropska skupština RENATE (Redovničke mreže protiv traffickinga i eksploatacije).
Ostavit ćemo zasad po strani notoran podatak da posljednji na svijetu nisu tema nijednoga od sučeljenih glavnih kandidata za čelnu dužnost u najmoćnijoj i najbogatijoj zemlji na svijetu, jer je njihova kampanja ne samo autoreferencijalna s njihova stanovišta, nego se i mi - koji rezultate američkih izbora snosimo premda u njima ni na koji način ne sudjelujemo - damo fascinirati dvojbenim glamourom i skandaloznim ispadima obitelji Trump i obitelji Clinton. U njihove prozore zurimo, u njihove postelje zavirujemo, podsjećamo gdje je stažistica pospremila svoje sentimentalne uspomene (ne smijem napisati: na predsjednički lilihip, jer bih mogao biti pozvan na red zbog narušavanja ravnopravnosti spolova, zbog omalovažavanja žrtve bilo pohote bilo protagonizma, a nekako mi ne paše da za ljubav predrasudama nazovem ovdje organ njegovim narodnim imenom, spolno ravnopravno dakako)…
Pored prosjaka na pločniku, međutim, prolazimo hineći užurbanost, zadubljenost u važne misli, kako ne bismo primijetili njihovu ispruženu ruku, ali ćemo primijetiti i, dakako, osuditi ako prosjak ruku ispruži malkice dalje, posegnuvši i sam za onim što mu treba a nismo dopustili da to pošteno zaradi. Ne postoji, naime, pravobranitelj za ekonomsku neravnopravnost, ne postoji državni Ured za zaštitu od eksploatacije, njihove žrtve dolaze u prvi plan obično kada na pritisak kojemu su izložene reagiraju nekom ilegalnom akcijom: useljavajući se gdje ih ne žele, nelojalno konkurirajući prostituirajući se, subverzivno kradući… A ako slučajno pomognemo nekoj ozbiljno ugroženoj djevojčici - zahvaljujući dakako novinskom senzacionalizmu a ne komotnoj šutnji nadležnih, pa i ombudsmanskih ureda - onda oko toga kokodačemo tjednima, kao da smo riješili svu nevolju u svijetu i sebi definitivno osigurali udoban naslonjač u prvom redu rajskog gledališta.
Papa pak, čiji opis radnog mjesta znamo, jučer nije pao u napast da se postavi kao pravednik pred grešnicima, nego se postavio kao čovjek koji se vazda nanovo pita gdje se i zašto griješi. Zašto su ti ljudi kažnjeni, javno se upitao poglavar Katoličke crkve, “zašto oni a ne ja?” Jer, kaže on, “svi možemo pogriješiti”.
Papa je, dakle, upozorio na aspekt koji nam promiče, a zapravo je ključan: na prevenciju shvaćenu ne samo (ili ne prvenstveno) kao sprečavanje mogućnosti eventualnome zločincu da počini zlo, nego shvaćenu kao sprečavanje vlastite pogreške koja nas čini ili može učiniti zločincem, grešnikom spram zakona, što znači spram bližnjih (onda kada je zakon pravedan za sve a ne samo za onoga koji već ima dovoljno).
Nema podlije rabote od eksploatiranja onoga tko je u nevolji, u škripcu, od ucjenjivanja nevoljnika kako bi se zaradilo na njegovoj bijedi - a upravo to čine oni koji već imaju ali im nikada nije dosta, pa se bave trgovinom nevoljnicima. To je “društvena rana, jedan od glavnih izazova našeg vremena”, kaže Papa (ne Trump, koji krivce vidi u imigrantima, a ne u onima koji ih tjeraju ili vuku, ne Rodham Clinton).
U današnjem svijetu oko 21 milijun osoba je svedeno u robovsko stanje, prisiljeno na prostituciju ili ine vrste ropskog rada. Ta su tržišta i u Evropi gdje, kako navodi vatikanski Osservatore Romano služeći se podacima iz 2010, 32 posto žrtava dolazi s Balkana, 19 posto iz bivših sovjetskih država, 13 posto iz Južne Amerike, 7 posto iz srednje Evrope, 5 posto iz Afrike, 3 posto iz Azije. Nema tu zapadne Evrope, nema Skandinavije - što je dovoljna indikacija da je žrtava to više što je sredina siromašnija. Bijednici love siromaške. Ovogodišnji podaci organizacije Save the Children kažu da je u svijetu ne manje od 1,2 milijuna malodobnih žrtava ropstva i izrabljivanja. Svaka peta žrtva trgovine robljem je dijete ili adolescent. Jedni su zatvoreni u tvornicama ili radionicama, možemo se praviti da ih ne vidimo, ali druge srećemo duž bulevara i avenija gdje prodaju tijelo, pa se ne možemo praviti da ih nismo primijetili, da nismo vidjeli koliko su mladi, da nismo shvatili da nisu sami došli iz Nigerije ili iz Moldavije.
Ako Trumpovo izbjegavanje poreza ili ilegalni rad njegove treće supruge prije dobivanja “zelene karte” vidimo kao nepravdu koja izaziva zgražanje, ne bismo li se morali ipak još više i dulje zgražati nad trgovanjem i eksploatiranjem ljudskih bića koja i to prihvaćaju kao bijeg od gladi, od smrti? Sramota nije njihova, nego naša.