Ne valja im to, nikako ne valja, vrti glavom teta Ljubica. Očeva sestra uvijek mi je bila stara, u odnosu na moje roditelje iz one optimistične generacije šezdesetosmaša, prvih gramofona i minica. Oni su gutali život uvjereni da svijet s njima počinje, i da sve može biti samo bolje i bolje. Ljubica je rođena prije Drugog svjetskog rata, i sjeća ga se. “Dobro je”, odgovara pomirljivo kad čuje za kakvo zlo. Može i gore, a ako netko to dobro zna, to je ona.
Dok mama Nada skockana sjeda u auto i vozi u grad do svoje knjigovotkinje, teta Ljubica zaliva blitvu. Vrt joj je kao apoteka, na onom komadiću zemlje uz kuću koji još nije pretvoren u apartman. Ne, nije ona žena-kućanica, ma kakvi. Hoću reći da nije moderna žena, nećete je naći u kafiću ni u kinu. Završila je tri razreda osnovne, tada petogodišnje, jer did Ive nije dao više, morala je čuvati ovce i koze kolektive. Kad je narasla, služila je u gradu, kod jednog doktora. Dakle, bila je sluškinja. Kad se razboljela, otjerali su je i našli drugu. Ipak su se sažalili, pa su je preporučili za posao u šibenskom Aluminiju. Lagala je da je završila osnovnu, sakrila da je bolesna i izborila se za lakši posao. Tu je zaradila penziju, udala se i rodila dvije djevojčice, i na svojim leđima digla te apartmane. Do sada nije stala, ta visoka vitka žena s gustom smeđom kosom i rumenim obrazima djevojčice. Život je skup, uvijek treba djeci, a i unucima. Dobro je, kaže Ljubica.
Od nje sam prvi put čula, i to zamislite, tek pred koji mjesec, kako je to izgledao ženski život u ona vremena dok je pobačaj bio zabranjen. U tom prelijepom dijelu svijeta s rijetko okrutnim ljudima, jedna od najgorih stvari koja ti se mogla dogoditi jest da neudata zatrudniš. U svijetu u kojem je normalno ostaviti djevojčicu u kamenjaru s ovcama umjesto da ide u školu, u svijetu u kojem su cure prale gospodi robu u hladnoj vodi (da, da, postojao je svijet i prije veš mašina i usisavača, da, postojali su bogati i siromašni i u socijalizmu, gazde i sluškinje također), u njemu je teta Ljubica bila sluškinja i ribala tuđe lancune dok nije dobila tešku upalu zglobova. U tom svijetu nije sramota biti bolestan, samo izgubiš kruh, grozna je sramota zatrudnjeti neudata. I Sanjina mama je bila sluškinjica, u Zagrebu, nije bilo rijetko da kojoj gazda ili sin naprave dijete, pa je otjeraju. I kad se zna tko je otac, nije bitno. Ti si kurbetina, ne on. A ako ne želiš biti kurbetina, ako ne želiš da te se otac i mater odreknu i izbace te iz kuće i da cilo selo pljuca po tebi i tvom ditetu do kraja života, onda ideš onoj babi koja to radi. I onda teta Ljubica priča. O onoj iz sela kod koje se zakompliciralo pa je umrla. Druga više nikad nije mogla roditi. Treća je rodila, njezini su je potirali, udala se za nekog starog Ličanina i otišla s njim, nitko nikad više o njoj nije čuo.
Ni rat je nije izbacio iz takta, sve je ona to već vidjela. Ali sada vrti glavom, nije im to dobro, ne. Uvijek tiho, mjeri svaku riječ, kao da je i dalje sluškinja, a ne meštrovica od tri kata apartmana, drugi red od mora. I njoj poštar nosi prospekte i uplatnice U ime obitelji. “Za obitelj, razumin, ali kako to, zabraniti pobačaj? Majketimile, jel’ znaju oni šta je to?” širi oči. Iza tih očiju sačuvan je mrak koji ni ja ni njezine kćeri nismo doživjele. I sad nam je zakucao na vrata.
U subotu u 12 sati na Cvjetnom trgu u Zagrebu bit će skup “sluškinja” za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dosta nam je nasilja nad ženama i djevojčicama, dosta kontrole nad našim tijelima i sustava koji ne kažnjava nasilnike, ističu, pa inzistiraju da Vlada i Sabor ratificiraju Istanbulsku konvenciju, jer je to alat za borbu protiv nasilja nad ženama.
Otići ću tamo, za sebe, za tetu Ljubicu i te žene o kojima mi je pričala. Nećemo dopustiti da se scenarij “Sluškinjine priče” Margaret Atwood dogodi u Hrvatskoj, da se žene svode na služavke kojima se oduzimaju prava i čiji se glasovi utišavaju, ističu organizatorice iz udruge Solidarna. Ne dajmo da nas proguta mrak.