Postoji neka čudna, temeljna ambivalentnost u prirodi mnogih glumaca. Koliko god se izlaganje pred publikom za taj poziv čini prirodno, toliko mnogi od nas pate prije izlaska na scenu, ne podnose zvuk svoga glasa na radiju, ili pojavu na televiziji. Mnogi kolege bježe s premijera filmova, piju za šankovima socijalističkih mega dvorana u kojima se one obično održavaju u nas, samo da bi se vratili na poklon, uznemireni ali pristojni, u pokušaju da istovremeno odaju poštovanje publici, i ne umru od osjećaja izloženosti koja ih tjeskobno prepravljuje.
Jedna od mojih profesorica glume, ujedno i jedna od najtalentiranijih žena koje sam ikad upoznala, prestala se baviti glumom jer se više nije mogla nositi s nervozom prije početka predstave, koja se često naziva i samo tremom, ali je više od toga: nalazeći se u situaciji koja je bezizlazna jer smo na nju pristali i zapravo je sukreirali, ne samo da se bojimo kritike i ocjene publike, već i svojih sposobnosti da uopće izvedemo zamišljeno. Ta anksioznost dobro mi je poznata još od faksa, a bila je posebno jaka u trenu kad bi se zamračivala dvorana pred izlazak na ispit. Postojali su superiorni kolege i kolegice s klase koji bi tremu uspjevali pretvoriti u pozitivno uzbuđenje: oni su jedva čekali pokazati što su napravili. Ja nisam igrala za taj tim. Svaki komadić mog tijela borio se s idejom “ovaj put je doista gotovo, ovaj put će me razotkriti”. Pretpostavljam da je taj strah pitanje i karaktera, ali i odgoja, koji djevojčicama rođenima u osamdesetima ili ranije nije baš davao do znanja da je javni nastup za njih nešto prirodno, nešto što im pripada, nešto u čemu mogu biti dobre.
Istina, neke od nas su u školi smatrane dovoljno pametnima (a to je zapravo bio pojednostavljen izraz za akademski nadarene) da izađu pred partizansku omladinu i recitiraju pjesmicu, ali to smo stvarno morale zaslužiti, dokazati se kao izvrsne, a istovremeno ponizne, svjesne dara koji nam je društvo poklonilo. Izlaganje ipak nije dar, iako može biti neopisivo osnažujuće, a i korisno. Ono je, posebno ukoliko izaziva kontroverze i povećan interes javnosti, izuzetno izazovno, rubno i traumatično (bez obzira na podijeljenu odgovornost). Puno sam puta u životu čula i to od strane pripadnika taboidnih medija: ali sami ste to tražili - vi javne osobe! Mnogi su moji kolege, kad se u dvijetisućitima dogodila estradizacija glumačkog svijeta (koja je donekle i logična, a svakako raširena u gotovo svim tržištima gdje postoji televizijska i filmska produkcija), često inzistirali na semantičkoj razlici: ne, mi nismo javne osobe, mi smo osobe koje se bave javnim poslom!
Zvučalo je kao odlična obrana: sintagma “javne osobe” sadržavala je, naime, u sebi neku naznaku prostitucije, nešto nemoralno, naznaku prodaje vlastitog bića za sliku u novinama. Ali, “javni posao” je kriv, nismo mi krivi, nismo mi zapravo odlučili dati intervju nego projekt to traži, producenti, direktori kazališta, oni loši, oni koji ne razumiju umjetnost. Ima u tome i istine, ali ima i nemuštog pokušaja obrane od onog kako se javno izlaganje dugo doživljavalo. Žene koje su po procjeni urednika ili urednica bile dovoljno atraktivne (fizički ili društvenim statusom) stavljane su na naslovnice da bi se prodala tiraža, ali ih se istovremeno automatski otpisivalo kao površne - pa koja bi se pametna žena ikad htjela slikati za tjednik?! Posljedica toga je, primjerice, tik koji jedna moja prijateljica, inače vrhunska glumica, ima kad pozira za bilo koji medij. Osjeća se, naime, krivom jer želi ispasti lijepa. Posljedica toga je i stav o estradizaciji teme obiteljskog nasilja. Posljedica toga je i implikacija da itko tko se nalazi u medijima, povlači te iste za rukav, ali i implikacija da je predstavljati neki svoj projekt ili stav u medijima nešto loše.
Dakako, svijet se promijenio, nove tehnologije su dokazale da je Andy Warhol veliki Nostradamus današnjice, pa smo pomalo liberalizirali stav o medijskim istupima - vjerojatno i zato što mediji sada trebaju zvijezde vlastitih društvenih mreža, a ne stvaraju iste, a i zato što je svijet, naprosto - osvješteniji i pametniji. Svakako još uvijek u nazadnim društvima kakvo je, oprostite mi, je i, dobrim dijelom, hrvatsko, postoji osjećaj da žena koja se javno izlaže ima neke sumnjive koristi od toga (za razliku od muškarca koji se javno izlaže, koji to dakako čini jer je uspješan i ima što za reći, a razliku u vjerodostojnosti čini samo - spol), i da pučanstvo mora biti na oprezu - tek će, naime, vrijeme pokazati ima li ona pravo na taj medijski prostor i čega tu zapravo ima za nju. Pa se tako čak i gospodin Stanković na samom početku emisije u kojoj sam gostovala prošli tjedan obratio javnosti s disclaimerom: znam da ste navikli ovdje preko puta mene gledati političare (u prijevodu poruke - važne ljude), ali, evo… Nastavak priče znate, i čini mi se da je medijski prostor dovoljno interpretacija iste dobio. Reći ću samo da su mi trebale tri rakije i tri sata poslije emisije da uopće progovorim, ne o temi, nego bilo o čemu.
Nije Acin pristup temi u stilu “ok je to kaj vi curke radite, al’ ipak trebam poligon da budem superioran jer su me prošli put napali da sam ti podilazio i da si u emisiji bila bez razloga” (valjda ti kao novinar trebaš znati razlog zašto nekoga zoveš u emisiju), isključivi krivac za to: trema je prisutna uvijek, osjećaj srama jer si svjesno odabrala povrijediti svoju intimu rjeđe, ali u dovoljno čestim intervalima, a određene reakcije koje su slijedile toliko su mjestimično bolne da to jedino mogu usporediti s onim situacijama koje su poznate svim mamama ovog svijeta.
Tamo na nekom igralištu uvijek postoji jedan neodgojeni klinac koji pogodi loptom u glavu vaše dijete, gurne ga s klackalice, ili joj kaže da je ružna. I onda ti zaurlaš, uđeš u full on mama pantera mode, njegova pak mama makne pogled s mobitela, ispljune žvaku u boji i kaže: - Joj, daj molim te, čilaj, ono, to su djeca, i onak, nek’ se tvoja cvilidreta sama izbori za sebe! Onda održiš propagandni govor, svi onak’ lagano šute, oni koji se slažu pakiraju stvari u kolica i idu oni, vrijeme je za kupanje, oni koji se ne slažu pale pljuge i prepričavaju tračeve, s blagim podsmijehom jer su te upamtili još iz doba kad si zamolila da ti klincu ne nude smoki u obliku infantilnih dinosaurusa u pješčaniku, očevi naruče još jedno pivo i izgovore “tko to servisira, prijatelju, jadan on, to treba tuć, ne dat plakat”, pa se pokupiš i iako negdje oko pupka znaš da si poslala pravu poruku svom djetetu, istovremeno se osjećaš krivom što si išta rekla.
To što si proglašena ludom pomalo penetrira u tvoju svijest kao ozbiljna dilema, a iznad svega, kad dijete zaspe, a prijateljica (ili NGO scena) te utješi, zapitaš se, iako znaš da si u pravu, ne samo jesi li uopće imala pravo biti glasna, nego - je li bilo vrijedno toga? Dala si dio svojih emocija, sadržaja, misli, energije, nekim nepoznatim i ne uvijek dobronamjernim ljudima na prosudbu. Ali evo odgovora. Odgovornost oko njihovih postupaka i izjava je samo njihova. A to je, ukratko, i ono što sam pokušala reći Aci.