Iako u Europu ulazi sve manje izbjeglica, strah od njih sve više raste. To je rezultat desničarske populističke politike koja uzima sve više maha. U Italiji se to najbolje vidi na slučaju Riace, koje se u posljednjih mjesec dana često spominje u talijanskim, ali i svjetskim medijima.
Riace, malo mjesto u Calabriji, nakon Drugog svjetskog rata zbog nedostatka posla spalo je sa 2500 na par stotina uglavnom starijih ljudi. Kad je 1998. na obližnju obalu more nanijelo brod sa 218 izbjeglih Kurda, ljudi su im pomogli jer još nije zavladala paranoja kao nakon 2016. Neki od njih, kao današnji gradonačelnik Domenico Lucano, dosjetili su se da bi pridošlice, umjesto da ih naguraju u kakav priručni prihvatni centar gdje bi živjeli u bijednim uvjetima - mogli stanovati u napuštenim kućama mještana. Lucano je i sam povratnik koji je u mladosti otišao školovati se i raditi na sjever, ali se ipak vratio u Riace. Bivši je učitelj i politički aktivist ljevice koji je 2004. postao gradonačelnik. I tako je uskoro osmišljen “model Riace” koji službeno postoji od 2002. i osim lokalne uprave uključuje regionalnu, kao i državne agencije za pomoć, ministarstva i fondove EU. Sastoji se u tome da se malom broju izbjeglica koje zajednica može podržati pruži smještaj u napuštenim kućama (uz dozvolu vlasnika) obnovljenim uz pomoć raznih fondova, da im se pruži financijska i legalna pomoć oko registracije i dobivanja dozvole boravka i niz programa, od učenja jezika do raznih vještina i zanata. Ipak, najvažnija je mogućnost zapošljavanja jer je to najbolji način potpunog uključivanja u zajednicu. Cilj je integrirati pridošlice koji su u prolazu (proces legalizacije traje i više od godine) ili ostaju u mjestu. Od 2001. Riace je zajedno s Trstom postao jedno od prvih mjesta koja sudjeluju u projektu prihvaćanja koji se razvio u SPRAR - sistem zaštite za tražitelje azila i izbjeglice.
Od tada kroz Riace prolazi oko 1000 izbjeglica godišnje, a oko 350 ih se stalno naselilo. Gotovo odumrlo mjesto oživjelo je: otvorile su se zatvorene prodavaonice, radionice suvenira, škola i vrtić. Naravno da se cijeli “eksperiment” odvijao u vrlo skromnim uvjetima. Novinari koji su posjetili gradić opisuju ga kao mjesto nakon potresa, puno je kuća još uvijek urušeno, ali ipak na ulicama se igraju djeca, prizor gotovo nezamisliv prije tridesetak godina.
Ideja se proširila i izvan zemlje jer se pokazalo da je rješenje problema moguće ako je broj prihvaćenih izbjeglica kontroliran i dobro zbrinut, i druga su mala mjesta slijedila primjer oživljavanja pa se stvorila mreža od 1200 takvih gradića. I tako je Lucano postao ne samo gradonačelnik, nego i popularna osoba pa su Riace obilazili političari i novinari, umjetnici i aktivisti. Wim Wenders snimio je o njemu dokumentarac, talijanska novinarka napisala biografiju, a američki magazin Fortune proglasio ga je jednom od pedeset najutjecajnijih osoba na svijetu.
Čini se da je ovaj model prihvaćanja ponudio rješenje za dva najveća problema juga Italije (ali i drugih dijelova Europe), depopulaciju i smještaj izbjeglica. Gradonačelnik je pokazao da su građani često bolji od politike koju provode vlasti i da je dovoljna jedna odlučna osoba s idejom da pokrene ozbiljan projekt. I sve bi bilo dobro da se, kao u bajci o Pepeljugi, nije pojavila zla maćeha u liku ministra unutrašnjih poslova iz desničarske Lege Nord, Mattea Salvinija. On je objavio rat izbjeglicama i dokrajčio projekt, rekavši: “Riace je samo početak”.
I drugima je Riace smetao pa je sredinom prošle godine protiv Lucana pokrenuta istraga s tridesetak teških optužbi, od krađe i manipulacije fondova do poticanja ilegalnih aktivnosti izbjeglica. Ukinuta je i sva novčana pomoć izbjeglicama nastanjenim u mjestu. Kad je početkom listopada uhićen, to je izazvalo proteste ne samo izbjeglica nego cijelog niza javnih osoba. Nakon mjesec dana kućnog pritvora oslobođen je svih optužbi. U međuvremenu su 165 tražitelja azila raseljeni iz mjesta, a njegov dvadesetogodišnji rad u novim okolnostima teško da se može nastaviti.
Salvinijev rat protiv izbjeglica i Lucana je rat protiv lijeve političke ideje jer model Riace nije bio samo humanitarni nego i politički projekt. Humani odnos i uspješna integracija izbjeglica na dobrobit zajednice su upravo ono što Salvini i njemu slični nikako ne žele. Oni postoje dok postoji strah od izbjeglica pa mogu obećati da će pružiti sigurnost i zaštitu. Njima ne ide u korist činjenica da je moguće živjeti zajedno, da uspješni model kontroliranog i dobro organiziranog prijema i integracije funkcionira i da se širi. Njihova je misija upravo obrnuta: spriječiti prihvat izbjeglica, i provodit će je sve dok mogu, dok su na vlasti. Bolje rečeno, dok ih uplašeni građani drže na vlasti.