SUBOTNJA MATINEJA

Ian Kershaw: kratka, zloslutna i dramatična povijest sadašnjosti

British historian Ian Kershaw from Britain's University of Sheffield gestures during a Reuters interview in a Berlin hotel September 20, 2000. Ian Kershaw has published, after decade of intense research and 2,000 pages of writing, the second-volume of his biography about the German dictator Adolf Hitler. - PBEAHULHJDM

Ian Kershaw

Premda je otvoreni antikomunist, autor knjige “Do nade i natrag” inzistira na razlikovanju Jugoslavije od zemalja Sovjetskog bloka, i ne smješta je s onu stranu Željezne zavjese

Povijest sadašnjosti je contradictio in adiecto, nemoguća stvar, nešto kao uvid u nevidljivo ili, bolje, prošlost neprošlog. Ali za čitatelja, a ponekad, vjerojatno, i za povjesničara - kakvi su, primjerice, bili Eric Hobsbawm i Tony Judt - povijest sadašnjosti često je mnogo uzbudljivija od povijesti prošlih herojskih vremena. Ali od kada započinje sadašnost? U psihološkom i u individualno-egzistencijalnom smislu sadašnjost je ovo sad, ovaj trenutak koji je u trenutku kada ga izgovaramo već odavno prošao. U svakom drugom, socijalnom, osobnom, porodičnom, antropološkom pogledu sadašnost je poveći vremenski fragment, koji se prostire između prošlosti i budućnosti, i koji i od jedne i od druge oduzima dio prinadležnosti. Sadašnjost je, dakle, sastavljena od solidnog komada prošlosti, određenog ritmovima individualnog i društvenog trajanja, te nešto manjeg komada budućnosti, onog koji, recimo, obuhvaća planove za sljedeći godišnji odmor ili za sljedeću knjigu koju bismo pročitali ili napisali. Ti planovi mogu biti iznevjereni, ali oni se svejedno tiču sadašnjosti. A prošlost koja je sadašnjost obuhvaća onaj fragment osobnog ili društvenog života koji još uvijek nije prošao, premda se, možda, odavno dogodio. To su oni događaji od kojih će se tradicionalni povjesničari distancirati potrebom za - povijesnom distancom. Prošlost je tek ono čemu ne treba povijesna distanca.

Ian Kershaw, britanski povjesničar, Hitlerov biograf, istraživač njemačkoga fašizma, naumio je da u dva toma napiše produženu povijest Europe dvadesetog stoljeća. Prvi tom, u kojem se bavi vremenom između 1914. i 1950, Fraktura je objavila u srpnju 2017, a drugi, o razdoblju 1950.-2017, u studenom 2018. Obje knjige preveo je Vuk Perišić. Prva je naslovljena “Do pakla i natrag”, druga “Do nade i natrag”. Druga knjiga, u izvorniku objavljena 2018, završava događajima iz jeseni 2017, tako da je jedva malo manje “aktualna” od iole ozbiljnije novinske kolumne.

Kershaw ne samo da piše povijest vremena koje su njegovi čitatelji doživjeli, pa će ih - koliko god bili čitateljski oprezni ili naprosto pametni - njihov doživljaj konfrontirati s njegovom povijesnom interpretacijom, nego on piše i povijest vremena koje ti čitatelji još uvijek nisu pošteno ni doživjeli. Ili, preciznije rečeno, nisu ga doživjeli na način da o njemu imaju neko svoje dovršeno mišljenje. Ova knjiga, dakle, na jedan, istina neusporedivo temeljitiji način, na čitatelje djeluje kao što (opet) na njega mogu, ili bi trebali, djelovati ozbiljni novinski kolumnisti. Naravno, u onim velikim i blagoslovljenim kulturama u kojima postoje ozbiljne novine. Kershaw nam pomaže da mislimo o ovom sad trenutku.

Veći dio knjige obuhvatit će razdoblje hladnoga rata, dakle i totalne ideološke, svjetonazorske, pa i kulturne polarizacije svijeta, pri čemu je onda i povijesna interpretacija bitno određena svjetonazorom interpretatora. Ian Kershaw je nedvosmisleni antikomunist. On očito nema, niti ih je kad imao, sentimenata prema lijevoj utopiji i prema europskim socijalističkim praksama. S druge strane, njemački fašizam njegova je velika životna tema, uključujući i sve ono i sve one koji su bili sateliti njemačkog fašizma ili, poput pape Pia XII i Katoličke crkve u Portugalu i Španjolskoj, gdje suputnici, a gdje veliki pokrovitelji te duhovni i ideološki podupiratelji fašizma. Kershaw, međutim, ne dolazi u iskušenje uspoređivati neusporedivo, a još manje relativizirati zločine nacista zločinima komunista. On ne samo da je posve hladan prema ovakvim ponudama aktualnih ideoloških moda, nego ih povremeno, premda rubno, i prokomentira.

Njegova povijest hladnoga rata za čitatelja će biti zanimljiva i zato što je doista pisana izvan perspektive sudionika u tom ratu. Ravnodušan prema prosovjetskoj kao i zapadnoj marksističkoj interpretaciji epohe, Kershaw je na trenutke i na pomalo šokantan način distanciran i od zapadnjačke, na kraju i pobjedničke hladnoratovske perspektive. Tako, recimo, piše o jednostranosti straha koji je od atomske bombe vladao među građanima Zapada tokom pedesetih. Sovjetske bombe su doživljavali kao prijetnju opstanku svijeta, premda ih je stalno bilo neusporedivo manje nego američkih, a američke bombe doživljavali su kao sredstvo odvraćanja i preventivne zaštite, od kojih svijetu ne prijeti nikakva opasnost. Bila je to svojevrsna zaslijepljenost propagandom.

Malo prije smrti Staljin je Zapadu nudio ujedinjenje Njemačke, pod uvjetom trajne njemačke neutralnosti. Amerika je to odbila. Nekoliko godina kasnije, “zabrinut zbog mogućnosti obnove ‘njemačkog militarizma’”, budući da su Amerikanci i Britanci Zapadnoj Njemačkoj dopustili vojsku od pola milijuna ljudi, uključujući mornaricu i zrakoplovstvo, Sovjetski Savez predložio je vlastito pristupanje NATO savezu. Zapad je to odbio i tek nakon toga osnovan je vojni pakt zemalja Varšavskog ugovora. (Ovaj čitatelj je, recimo, još i znao za Staljinovu ponudu ujedinjene, ali neutralne Njemačke, ali nije imao pojma o toj kolosalnoj, ali i vrlo znakovitoj bizarnosti da je Sovjetski Savez htio u NATO. Golema većina drugih, hrvatskih koliko i europskih, čitatelja nemaju pojma ni o jednom ni o drugom, premda bi važno bilo znati, ne samo zbog prošlosti nego i zbog sadašnjosti, da prijetnja svjetskom miru nipošto tokom hladnoga rata nisu bili samo jedni…)

Izvanredno zanimljiv i važan dio interpretacije Iana Kershawa tiče se Alžira, alžirskog rata za oslobođenje i francuske traume i kompleksa izazvanih tim velikim, te u antropološkom, a možda i u historiografskom smislu još uvijek nedovršenim događajem (nedovršenim, jer se još uvijek, vrlo živo, množi niz direktnih posljedica tog rata). Kershaw na neki način započinje priču od dramatično bitnog podatka, koji se skoro uvijek prešućuje, zaboravlja, ostavlja negdje po strani: Alžir u pravnom, ali ni u životnom, kulturnom i socijalnom smislu nije bio francuska kolonija, nego je još od 1848. bio integralni dio francuskog teritorija. U Alžiru su živjele, ali su se u Alžiru i rađale generacije Francuza, koji su zaista bili Francuzi, ali drugu domovinu osim Alžira nisu imali. (O tome smo ponešto znali iz romana i eseja Alberta Camusa.) Stotine tisuća Europljana, ne samo Francuza, naselili su tu zemlju i bili domaći u njoj. Arapsko-muslimanska većina je bila obespravljena, i u tome je bila klica pobune, koja je zametnuta još u davna predratna vremena, i o kojoj Francuzi neće povesti računa sve dok već ne bude prekasno.

Charles de Gaulle umio je izaći iz Alžira i time amputirati ne samo dio izgubljenog francuskog teritorija, nego i s ogromnim brojem kulturološki, nacionalno i politički objedinjenih izbjeglica opasno zaljuljati Francusku republiku, jer bi nakon krvavog rata svako drugo rješenje bilo gore i opasnije. U južnu Francusku izbjeglo je 800.000 kolona (Francuza i ostalih Europljana), cjelokupna alžirska židovska zajednica, te neutvrđen broj harkija, Arapa koji su bili lojalni vlastima, radili su u državnoj službi, kao policajci, činovnici, poštari, a u novom su Alžiru bili izvrgnuti krvavom pravedničkom bijesu većine. Njih je u Francuskoj dočekao nemjerljiv prijezir, ali nisu više imali gdje. Dijete harkija je Zinedine Zidane.

Alžirska epizoda, onako kako je predstavlja i interpretira Ian Kershaw, višestruko bi nam na Balkanu mogla biti zanimljiva. I ne samo na Balkanu. Ako ni zbog čega, a ono da se prisjetimo u čemu je razlika između velikih ljudi i državnika kakav je bio De Gaulle i ovih nevoljnika koji danas upravljaju našim sudbinama, a bogme i sudbinom Europe.

Način na koji Kershaw tretira naše male uloge u velikoj europskoj povijesti nikako se neće svidjeti onoj moralno-intelektualnoj matici i eliti koja upravlja današnjom Hrvatskom. Osim što nema nikakvih simpatija za Hitlera, Pavelića i ustaše, Kershaw, premda antikomunist, vrlo jasno razlikuje Jugoslaviju od sovjetskog komunističkog bloka. Premda mu ne pjeva ode, Tito je u njegovoj interpretaciji pozitivac. Jednako je nezgodna stvar s njegovom interpretacijom ratova u devedesetima, te s ulogom Franje Tuđmana u najnovijoj europskoj povijesti. Do u najsitnija crevca vjeran faktografiji, Kershaw našu najnoviju povijest tumači na način koji je blizak načinu i interpretaciji Ive Goldsteina, samo što Kershaw nema ni Goldsteinove milosti prema temi, ni njegova hrvatskog patriotizma. Tako piše: “Ustaše su, često na bestijalan način, ubile stotine tisuća Srba (većinom), Židova i Roma. Broj ubijenih ogorčeno su osporavali i srpski (koji su ga preuveličavali) i hrvatski nacionalisti (koji su ga umanjivali). Franjo Tuđman, koji će uskoro postati predsjednik Hrvatske, bio je među onima koji su umanjivali razmjere ustaških ubijanja (bizarno je da je za progon Srba u NDH okrivio Židove, a tvrdio je također da je i broj ubijenih Židova u Holokaustu preuveličan).”

Vuk Perišić sjajno je preveo knjigu, a ovaj mu čitatelj nalazi samo jednu grešku, toliko sitnu da je vrijedi anegdotalno spomenuti. U fusnoti na 445 stranici, navodeći da je fragment teksta iz dnevnika djevojčice Zlate Filipović preveo s engleskog, prevoditelj kaže: “Ne postoji službeno izdanje ‘Zlatinog dnevnika’ na južnoslavenskim jezicima.” To nije tačno. Knjigu je 1994. u izvorniku objavilo Znanje, u biblioteci Hit junior, urednički ju je potpisao Ivan Kušan, koji je ovog čitatelja pozvao da govori na promociji, održanoj u Klubu Jabuka negdje u proljeće iste godine.

Izdvajamo