Ima Bandić pravo, sve bi knjige trebale biti besplatne učenicima koji moraju u školu jer smo kao društvo odlučili da je obrazovanje obavezno do određene razine. Čak i nema veze koliko to košta, najskuplja je neobrazovana osoba. Ona je višak, nema mjesto, nije konkurentna i nitko, pa ni ona sama, ne zna što s njom. Neobrazovana je osoba nesamostalna, podobna manipulaciji, svjesna da mora biti podobna po nekom drugom kriteriju, pa je kao takva idealan glasač na izborima stranci koja joj dijeli milost. Zato ideja Milana Bandića ima i svoju drugu stranu, onu koja govori o cijeni glasova birača. Naravno da je političar koji pomaže obiteljski budžet popularan i da mu se zahvalnost iskazuje glasanjem. Istodobno, svatko će u budžetu naći neku stavku koja nije neophodna, na kojoj se može štedjeti.
Ja bih, recimo, štedio na mirovinama i pomoći pripadnicima HVO-a. Čisto iz principijelnih razloga jer je riječ o vojnicima druge države i raznim naknadama za sudjelovanje u ratu u drugoj državi. Netko bi drugi ukinuo ili izabrao jeftinije službene automobile. Ili nešto treće. No, besplatne knjige za osnovnoškolce, koje koštaju oko 800 kuna, ali mogu i puno više, nisu pomak u obrazovanju nego socijalna mjera. Koristi roditeljima. Besplatne knjige nisu ni jamstvo da će djeca koja će iz njih učiti biti konkurentna na tržištu rada.
Čak, umnogome neće ako će u tim istim knjigama nailaziti na lažne informacije koje će im se nuditi kao znanje. Recimo, one o ulogama u Drugom svjetskom ratu pa će vjerovati da je Jasenovac bio običan kamp u kojem se tek sporadično umiralo od bolesti. Osobe koje prihvate takve informacije, a druge ne mogu ako im nisu dostupne, kasnije u životu neće ni u što sumnjati, nikad neće biti kritične i nećemo ih naučiti najvažnijem - postavljati pitanja i sumnjati. A škola koja ne stvori znatiželjne učenike koji su u stanju sumnjati, nije škola nego oblik dramske grupe u kojoj se svi tekstovi samo reproduciraju. A to nije osobito ni za jednu dramsku grupu.
Zato je važno i kakvo je gradivo koje učenici moraju savladati. I digitalizacija. Digitalizacija nam isto ne smije biti pitanje novca i financiranja. Postoje primjeri i u našem obrazovnom sustavu gdje se djeca uspješno upoznaju s kompjutorima i stječu vještine njihova korištenja. I nije to bio rezultat financiranja nego odluke da se djeci omoguće kompjutori i da ih se nauči kako raditi na njima. Ako postoji svijet koji se svakodnevno mijenja i napreduje, onda su to suvremene tehnologije, a mi još raspravljamo kada, od koje će školske godine besplatne knjige biti dostupne učenicima.
Tko odlučuje o novcu za obrazovanje? Zastupnici, a većina ih spada među one koji nemaju veze s djecom, koji ne znaju što djeca mogu sve naučiti i koliko je korisno da su im kompjutori dostupni, ljudi koji nemaju veze s obrazovnim procesima, ne koriste kompjutore u životu, dive se digitalizaciji tek kada sjednu u službeni automobil, a nisu svjesni da, primjerice, u Londonu više ne mogu ni kupiti kartu za podzemnu ako ne koriste kompjutor jer u suvremenom svijetu nema više ni blagajnika na kolodvorima, eventualno skuže da se nešto promijenilo ako odu u McDonalds ili na Konzumovu blagajnu i - realno - žive u svijetu prošlog stojeća, bez volje i namjere pomaknuti se naprijed. Koma. Zato je obrazovanje ono što bi moglo Plenkovića učiniti premijerom kojega će vrijediti zapamtiti. Ili, ako propusti, uz njegovo ime stisnuti - delete.