Nedavno sam bila gošća francuske obitelji Begon. U njihovom prostranom starograđanskom stanu u rezidencijalnoj četvrti francuskog grada Lillea, uz bračni par Alice i Christophea, žive tri tinejdžera, beba Madeleine i štene Coco. Uživala sam u njihovim obiteljskim večerama; kada bi se Christophe vratio s posla iz Pariza, čitava bi se obitelj okupila za stolom i prepričavala glavne događaje dana, uz domaći fois gras i desert iz najbolje gradske slastičarnice Méert. Nekoliko dana provedenih kod Begoninovih ostalo mi je u tako lijepom sjećanju da sam ih tjednima navodila kao primjer uzorne obitelji, navodeći njihove pristojne, razgovorljive, pametne tinejdžere kao san svakog roditelja. Možete zamisliti moje iznenađenje kada mi je pater familias Christophe tijekom susreta u Parizu prošli tjedan rekao da troje od četvero djece u kući ima problema s depresijom, zbog čega dva puta tjedno odlaze k psihoterapeutu. Prelijepa sedamnaestogodišnjakinja Celine, rekao mi je, pati od poremećaja u ishrani, njezin dvije godine mlađi brat je apatičan, a polubrat Vincent pati od nesanice. Jedino su Madeleine, koja će ovih dana proslaviti prvi rođendan, i štene Coco u toj kući sretni.
Nekako u isto vrijeme, trinaestogodišnja kći moje susjede u Londonu, ljupka Elena, započela je intenzivnu terapiju kod poznatog psihoterapeuta specijaliziranog za tinejdžere, u jednoj od skupih ordinacija ulice Harley.
Preporučio ga je naš zajednički prijatelj Jesse, čija osamnaestogodišnja kći Julie već godinama odlazi na seanse. Dok sam slušala o problemima koje imaju sa svojim tinejdžerima, zaključila sam da je možda ispravna stara poslovica “Mala djeca, mala briga…”
Kako sam se, i kao majka i kao novinarka, zainteresirala za temu, otkrila sam da je ona mnogo dublja nego što sam očekivala: u Ujedinjenom Kraljevstvu čak 10% djece u dobi od 5 do 16 godina pati od jednog oblika mentalnog oboljenja. Najčešće se radi o depresiji, anksioznosti, poremećajima u ishrani i vlastitom nanošenju ozljeda - praksi koja je zabilježena kod čak stotinu tisuća britanskih četrnaestogodišnjaka. Toliko su alarmantni podaci o porastu mentalnih oboljenja kod tinejdžera i djece - čak 38% u posljednjih četiri godine - da je usred meteža prouzročenog Brexitom vlada poseban dio proračuna osigurala za nošenje s navedenim problemom. Od sada će svaka škola u zemlji imati svoj tim stručnjaka za mentalne bolesti na stalnom raspolaganju učenicima.
Nezahvalno je komentirati razloge zbog kojih su djeca i mladi nesretni. Radi li se doista o “generaciji snježnih pahulja” kako, pomalo posprdno zovu suvremenu omladinu koja je daleko osjetljivija od tinejdžera iz prošlosti, iako im se poklanja znatno više pažnje, ljubavi i mogućnosti.
Tko se od nas ne sjeća vlastitih padova raspoloženja u tim čudnim danima metamorfoze iz djeteta u osobu? Cmizdrenja uz Doorse zbog osjećaja nevidljivosti, neshvaćenosti i općenitog beznađa koje bi se obično otopilo pri prvom pozivu na tulum, ili pogled na hodniku najpopularnijeg dečka u školi.
No, kada slušam o Eleni kako na obiteljskom druženju histerično napada svoje roditelje da su homofobi, ili Henriju iz Lillea koji punih deset dana školskog odmora nije izašao iz sobe zbog nedostatka volje za životom, vidim da je nemoguće uspoređivati ono što se odvija u mladim bićima danas s onime što se odvijalo nekada.
Od svih točaka koje se navode kao uzroci nesretne mladeži, najčvršće znanstveno uporište ima ono koje propagira skupina britanskih liječnika upozoravajući da društvene mreže imaju izrazito negativan utjecaj na duševno zdravlje. Britanski zavod za javno zdravstvo proveo je istraživanje utjecaja koji pet najpopularnijih društvenih mreža ima na mlade u dobi između 11 i 25 godina. Rezultati ostavljaju malo prostora za dvojbu: kod sedam od deset ispitanih pokazalo se da Instagram stvara loše mišljenje o vlastitom tijelu, a kod više od polovice ispitanih Facebook uzrokuje osjećaj anksioznosti. Dvije trećine ispitanih navelo je da se zbog Facebooka osjećaju proganjanima.
To je samo početak. Iako još ne postoje pouzdani podaci, pretpostavlja se da je velik postotak djece i mladih ovisno o društvenim mrežama ili videoigricama. Britanska psihijatrica Louise Theodosiou tvrdi da su i same seanse s djecom i tinejdžerima postale problematične jer su prekidane njihovim učestalim pogledima u mobitele. Okrivljavati Facebook za mentalne bolesti je, slažem se, pojednostavljivanje kompleksne strukture čovjekova mozga i emocija. No, odnekuda valja krenuti. Činjenica je da je za mnoge ono što se odvija iza ekrana bliža stvarnost od njihova stvarnog okruženja. Čak i “stvarni” prijatelji prikazani su kroz filtar Instagrama koji nudi, ne samo bolji ten, nego i bolji život.
Ljetos su nas na moru posjetile dvije pariške tinejdžerke. U tjedan dana, koliko su boravile kod nas, interakcija je bila toliko neznatna da pamtim samo da me Victoria u jednom trenutku pitala koji je WiFi kod, a Melissa gdje može pronaći još mlijeka. Bilo mi ih je žao jer mi se činilo da su se beskrajno dosađivale, onako kako se dosađuju tinejdžerke u domu fokusiranom na dnevni raspored male djece.
Veći dio dana bile su zatvorene u sobi, poslije doručka, oko jedan poslijepodne, otišle bi na plažu, gdje bi uglavnom provele vrijeme pozirajući jedna drugoj za fotografije, a navečer bi tajnovito čavrljale u sobi, svako malo prasnuvši u gromoglasni smijeh. Nekoliko dana nakon što su se vratile u Pariz slike poznatog okruženja osvanule su na Instagramu.
Uz seriju hashtagova, uključujući #bestsummerever (najbolje ljeto ikad) napokon sam dobila uvid u njihovo ljeto u mojoj kući: na terasi kako se sunčaju, u kupaonici gdje rade eksperimente s make-upom, na plaži, u šetnji, na rivi... širokih osmjeha, lica na kojima nema niti traga dosadi. Laknulo mi je; ono što mi se činilo poput dana dosade i praznine, za djevojke ustvari je bilo #najboljeljetoikad, dokumentirano na Instagramu.
Pratite našu dopisnicu na www.anamuhar.com