Vazda indikativan Glas Koncila obogatio je našu medijsku scenu esejom Ivice Raguža, profesora fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, koji je tu želio “promišljati o Mariji kao ženi” i “promotriti je pod vidom poslušnosti” kao kršćanski i biblijski model za ženu u Crkvi i u društvu danas.
Kaže taj autor: “po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati “glavu” (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan”. I tako dalje.
Bukvalan
Interpretacija profesora Raguža, bukvalna, fundamentalistička, tipična za rusko pravoslavlje do pretprošlog stoljeća, mnogima iritantna, pripada ipak u legitimne interpretacije biblijskog teksta. Profesor se Biblije “drži kao Svetog pisma”, što jest i te kako dopustivo - no još od sv. Tome Aquinskoga u Katoličkoj crkvi (ili od Majmonida u židovstvu) nije ni jedini ni pretežan ključ za interpretaciju toga kulturalno i literarno vrijednog teksta, ali - neka mi bude dopušteno - nipošto udžbenika antropologije, ni biološke ni socijalne odnosno kulturalne.
Van pameti
Danas argumentirati ženinu društvenu zadaću podatkom da je napravljena iz Adamova rebra gotovo da je s onu stranu zdrave pameti. Od toga je manje inteligentan tek Freudov zaključak da je žena hendikepirana pomanjkanjem one naše muške protežnosti, te je zapravo sakata što ga nema. Dovoljno je samo na pet minuta zabosti nos bilo u koji udžbenik genetike, doznati nešto o kromosomima (daleko provjerljivijima od hipotetskog rebra hipotetskog praoca Adama, koga - baš po Bibliji - Bog nije opteretio inteligencijom ni približnom Zmijinoj), pa ustanoviti da onaj Y koji muškarac ima za razliku o žene, nije ništa epohalno, nego samo osakaćeni drugi kromosom X. Ako je tko sakat, gledajući kromosome, to je muškarac. Ako je nešto nastalo iz nečega već postojećega a ne paralelno, onda je muški kromosomski par nastao iz ženskoga, i to davno prije nego je prvi vertebrat promigoljio praoceanom, daleko prije nego je novorođenče prvog primata zakmečalo za sisom, davno i davno prije nego je pramajka Lucy ustanovila da joj ne fali nego joj je na dohvat kad poželi, Freudu i narcizmu unatoč (kad već spomenuh narcizam, sjetih se onoga talijanskog narcisa kojemu ime nerado spominjem, a koji je sebi kirurški dao odstraniti rebra da bi kontorzionističkim načinom bio sam sebi Eva - da je dragi Bog tako htio, valjda bismo se rađali bez zadnjeg rebra, baš kako je meni lagao moj dragi vjeroučitelj da imam rebro manje od curica).
Ako nas primjer hipotetske pramajke Eve uči da je ženina vrlina poslušnost, onda nas baš isti ti pasusi Geneze uče da je Bog stvorio muškarca priglupoga, nesposobnoga za valjane prosudbe. Valja ponekad u životu pročitati Twainov Dnevnik Adama i Eve, a osobito zadnje dirljive rečenice, koje vrijede više od tomova moralne teologije u pogledu odnosa muškarca i žene. Ali, dakako, Twain je bio protestant, a neće naš katolik ići u Lund, nego onaj strani Papa…
Neki naši katolici nisu ni papi svecu, naime Ivanu Pavlu II, oprostili što nije imao njihovo mnijenje o naciji i što je nacionalizam, horresco referens, smatrao hulom spram Prve zapovijedi Božje. Ali na njega bi se mogli pozvati u ženskom pitanju jer je i on, svojedobno uspoređujući svetu majku Božju Mariju i blaženu majku Teresu Kolkatsku (koja će biti kanonizirana 4 rujna), također naglašavao poslušnost kao žensku krepost. Ali taj isti Papa je insistirao na većoj nazočnosti žene u Crkvi, na njezinoj društvenoj ravnopravnosti (osobito barem jednom godišnje, o Međunarodnom danu žena), a sadašnji papa Frane upravo komisijski ište načine da, pozivajući se na stare (sjeća li se tko Šagija Bunića?), pronađe u crkvenoj hijerarhiji formacijsko zapovjedno mjesto i za žene.
Obračun
Ako se gleda vatikanističkom metodologijom, tekst kolege Raguža se više doima kao unutarcrkvena disputa, kao način da se ospori i antibiblijskim prokaže nastojanje pape Frane oko položaja žene u Crkvi i društvu. Po tim intencijama to bi bio unutarcrkveni obračun koji se nas izvana ne bi imao ticati. Ipak, s obzirom na ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj, i na funkciju Glasa Koncila kao ideološke sjekire, ne mogu prešutjeti da je meni Ragužev esej protuženski i antidemokratski ispad, kojim se prokazuju ne žene, nego Crkva i Biblija.