KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER O NOVIM NAZIVIMA NEKIH MINISTARSTAVA I INSTITUCIJA Pravi Hrvat gleda u svoj rječnik i zna da je 'sport', a ne 'šport'

Zagreb, 141016. Markov trg.
Sabor.
Konstituirajuca sjednica 9. saziva Hrvatskog sabora.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic predsjednik HDZ-a.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Ministarstva imaju nove nazive, što ne znači da su promjene diktirane uvidom u zdrav razum

Ne znam hoće li pacijentima (onima koji, etimološki, pate ali moraju biti strpljivi) biti lakše što je u naslovu ministarstva opet zdravstvo, ali hrvatski pati manje. Kao što je podsjetio i dr. Jozić, zdravstvo je djelatnost (kao i školstvo, obrazovanje itd.), a zdravlje je stanje (kao i obrazovanost, imućnost itd., pa stoga nisu u nazivima odgovarajućih ministarstava). Ne znači to da su sve promjene u političkoj nomenklaturi - po kojima se nova vlada razlikuje od prethodne - diktirane uvidom u zdrav razum, ili barem u kakav normativni rječnik hrvatskoga.

U ona olovna vremena komunističke strahovlade pedesetih i u Slobodnoj Dalmaciji se uvrh neke od zadnjih stranica, ili baš na zadnjoj (katkad četvrtoj, katkad šestoj) kočio rubrički naslov u autotipiji: “Šport”. Tek kad je popustila mračnjačka stega, i u taj dio Hrvatske se uvukao “sport”. Odakle ta razlika?

Jednostavno: posrijedi je izvorni engleski pojam, sport, nastao u XV stoljeću kraćenjem anglogalicizma “disport” (u talijanskome: “diporto”), u smislu zabave. To se, dakle, i piše i izgovara “sport”. U hrvatskim govorima se početno “s” ispred “k”, “p” ili “t” izgovara “š” u dva slučaja: ako je riječ romanska pa ušla preko srednjedalmatinskoga romanskog govora (koji je izofonama povezan s romanjolskim, a ne s venetskim): “škota”, “škarpina”, “škart”, “škola”, “škuda”, “škver”, “špatula”, “šperun”, “špijun”, “štiva”, “štraca”, “študent” (katkad i u sredini riječi: “pošta”, “dišpet”), odnosno ako je riječ ušla preko njemačkoga: “špil”, “šprica”, “štajg”, “štambilj”, “štanga” itd. I puristi Česi pišu i izgovaraju “sport”, višestoljetni gospodari Madžari i Austrijanci pišu “sport”, a izgovaraju “šport”, dragi susjedi Slovenci i pišu i izgovaraju “šport” - pa kome što draže, ovisno ne o logici, nego o zakučastom poimanju domoljublja, kaj ne? I zato nam eto opet austro-ugarski “šport”.

Kad su posrijedi institucije Unije, u nas uglavnom ne mogu pogriješiti u domoljublju pa napisati “Evropska” (poput mrskih susjeda Slovenaca), ali im purizam ne ide tako daleko da umjesto “komisija” napišu onako hrvatski “povjerenstvo”. Tko po vragu da bude siguran pa da zna što je povjerenstvo, a što povjereništvo, lakše je razlikovati komisiju i komisarijat, ali ga pisati “ekavski”, nipošto “komisar” (kako je pisao onaj Šenoa, misleći da je u osnovi latinska “comissio”) nego “komesar”, onako sovjetski politički.

Je li hrvatskije imati državne tajnike, ili zamjenike ministra? Papin je državni tajnik u rangu predsjednika vlade, u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji itd. državni tajnici su ministri s lisnicom, u Španjolskoj, Sloveniji i Egiptu su doministri, u Švicarskoj su u rangu načelnika odsjeka: lijepa zbrka, ne samo terminološka, koju pojmovi “ministar” i “zamjenik ministra” izbjegavaju, ali je lakše uhljebiti u istom ministarstvu četiri državna tajnika nego četiri zamjenika, uz bulumentu pomoćnika, kaj ne?

U ovim slučajevima čini mi se da opredjeljenja nisu ni smisaona ni jezična, nego ovise o uvjerenju, češće utemeljenome u svrstavanju nego u znanju. Em smo Hrvati.

Izdvajamo