SUMNJIVO LICE

Interliber je bio tržnica starog papira, a ne sajam knjižnih noviteta

Zagreb, 131118. Zagrebacki velesajam.
Svecano otvorenje ovogodisnjega 41. medjunarodnoga sajma knjiga i ucila Interliber, na kojemu je svoja izdanja predstavilo tristotinjak izlagaca.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Među knjigama koje su u pozitivnom smislu obilježile Interliber jesu i “Jasenovac” I. Goldsteina, “Stazom pored druma” Z. Malića i “Kolači moje omame Vilme”M. Mihovilovića

Na dan otvorenja Interlibera, tamo kod kobasičarnica, gradonačelniku se obraća žena nižega kulturnog statusa. Po izgledu mogla bi biti policijska kafe kuharica, trgovkinja sitničarijom na Hreliću ili ministrica u Vladi RH. Puna poniznosti i strahopoštovanja zakočila je političku svitu, i sve bi kao nešto htjela reći, ali ništa iz nje ne izlazi. Razgovara s gospodinom Bandićem onako kako su neki preklanjski Hrvati razgovarali s Miroslavom Krležom. I zbilja, kakvi Hrvati, takav im i Krleža. Takva i hrvatske kultura.

Na otvorenju vlasti nije bilo: ni ministrice, ni premijera, ni predsjednice Republike. Gradonačelnik se udostojio, to je formula njegova dugog trajanja, kako s Romima iz Kozari boka, dragovoljcima, svećenicima i borcima iz Narodnooslobodilačkog rata, tako i s izdavačima i trgovcima knjiga. Nijedna manjina nije tako malena da joj se Milan Bandić ne bi obraćao kao svome izbornom tijelu. U govoru je valjda već desetu godinu zaredom varirao jedan isti citat Zuke Džumhura.

Bio bi to sjajan koncept, da nije u pitanju nešto drugo, da taj Zuko nije jedino što gradonačelnik ima priređeno za ove ljude. Problem je samo što ona sterilna i skurilna ukravaćena masa koja ga je slušala u publici ima kratko pamćenje, te neće ni primijetiti da Krleža pri svakom otvorenju izgovara iste riječi. A i tko bi se Krleži išta usudio prigovoriti.

Pred sam Interliber urednik je od novinarke naručio da redom nazove izdavače, raspita se o novitetima i napiše najavu. Tako je bilo gdje god se pisalo ili govorilo o Interliberu. Ona, pak, ili ne zna da rečeni izdavači uglavnom više ne postoje, ili se ne usuđuje usprotiviti uredniku, pa naziva fantomske nakladnike, koji joj onda plasiraju šarene laže o svojim novitetima. I tako se mimo hrvatske nakladničke i knjižarske stvarnost proizvodi još jedna, paralelna stvarnost. U toj stvarnosti u Hrvatskoj postoji mnoštvo izdavača, živa prevodilačka scena, te još življa književnost.

Urednici tu lažnu, paralelnu stvarnost nastoje proizvesti po liniji manjeg otpora ili zato što to od njih očekuje vladajuća politika. Novinarke od kojih se takvi tekstovi naručuju uglavnom niti nemaju punu svijest o onom što rade, nisu svjesne da lažu. Naime, one se u sektoru kulture i knjiga prigodno i jednokratno nađu, kad treba pokriti Interliber, Festival svjetske književnosti ili pulski sajam knjiga.

Mobilizirane iz drugih, važnijih rubrika, one o knjigama pišu na bitno nižoj razini nego što su svojedobno, za postojanja klasičnog novinarstva u Hrvata, o ponudi na zelenoj tržnici izvještavali njihovi stariji kolege i kolegice. Oni su znali razlikovati svježu od trule mrkvice, a nisu imali ni potrebu da izmišljaju mrkvicu tamo gdje je nema, niti da je prikrivaju tamo gdje je ima. A upravo to je ono čime su se na Interliberu bavile u sektor knjige jednokratno mobilizirane ekspertice za fitnes, rekreaciju, laku zabavu i aktivizam.

Sljedeća laž, nakon laži o novim naslovima, ona je o najprodavanijim knjigama na Interliberu. Ona se kreira prema društveno-političkim, aktivističkim, klijentelističkim potrebama, i tu je novinarkama ostavljeno na volju da kreiraju i izmišljaju prema vlastitim afinitetima i interesima. Osim ako, opet, vladajuća politika ne naruči istinu o najprodavanijim knjigama, onako kao što redovito naručuje, putem izravnih ili neizravnih narudžbi, istinu o najznačajnijim knjigama. O famoznim knjigama godine.

Prava istina, koja se drži dalje od javnosti, jer ne odgovara vladajućoj, kao ni svim drugim politikama, jest da već neko vrijeme u Hrvatskoj ne postoje ni ozbiljno nakladništvo, u cijeloj zemlji, uključujući Zagreb, nema više od pet koliko-toliko ozbiljnih knjižara, a gotovo da više ne postoji ni hrvatska književnost. Ono što radi šest-sedam ozbiljnih izdavača, među kojim se Fraktura i Fibra izdvajaju kao dva velika, koja bi se mogla uspoređivati s nakladnicima izvan Hrvatske, predstavlja kontinuirani kulturni i izdavački incident. Međutim, za njihovu ukupnu godišnju produkciju nisu potrebne dvije hale zagrebačkog Velesajma, jer bi se ona komotno mogla izložiti u jednoj, možda tek malo prostranijoj novozagrebačkoj garsonijeri.

Sve drugo što je bilo izneseno i prikazano na Interliberu pripada žanrovima Unija papira i sitnog kriminala. Riječ je, naime, o trgovcima starim papirom, koji se predstavljaju kao nakladnici i knjižari, čija se kriminalna rabota sastoji u tome što u najvećoj mjeri trguju naslovima za koje su odavno već istekla autorska prava. Ali tamo gdje se nitko ne sjeća koga je gradonačelnik lani citirao i gdje o knjigama pišu novinarke koje ne samo da ne umiju razlikovati trulu od friške mrkve, nego im se mrkve priviđaju i tamo gdje mrkvu nitko već godinama nije vidio, pitanje autorskih prava ezoterična je i savršeno nepronična stvar. Metafizika ćudoređa.

Za najogavniji skandal ovogodišnjeg Interlibera zaslužan je hrvatski RTL, treš televizija koja se kulturom i knjigama inače niti ne bavi. Oni su, naime, u svoj program u povodu Interlibera doveli nekakvu navodno umirovljenu kriminalku sa zatvorskim stažom, te su je u nekakvoj svojoj treš emisiji potpisali kao “pljačkašicu i književnicu”. To što na RTL-u ne znaju što znači riječ književnik, te da to nije netko tko je objavio uvezani snop papira i nazvao ga knjigom, kao što ni liječnik nije netko tko liječi pogledom, prahom sa šišmiševih krila i bajanjem, to čak i nije najvažnije. Ali to što je Zoranu Šprajcu ta živopisna žena upravo ono najzanimljivije iz oblasti kulture i književnosti uopće svakako bi vrijedilo zapamtiti, kako zbog publike RTL-a, tako i zbog samog Šprajca.

Odmah zatim, rečenu su gospođu kriminalku preuzeli i drugi, pa se Olivera Ćirković, kako je tom ženskom probisvijetu ime, rasprostrla po hrvatskim medijima, a zahvaljujući njoj Interliber se našao i na naslovnicama. Žena je, naravno, Srpkinja, ali kako bi, da nije Srpkinja, i mogla biti najavljivana kao pljačkašica? Hrvatice i Hrvati koji se njezinim poslom bave uglavnom se i nakon pravomoćnih zatvorskih presuda u našim novinama predstavljaju kao ugledni građani, pripadnici društvene elite. Te se, za razliku od Olivere Ćirković, ne bave “književnošću”.

Ali zar ima smisla svake godine u doba Interlibera ponavljati jednu istu priču i citirati jedan isti citat što ga je gradonačelnik Zagreba preuzeo od Zuke Džumhura? Vjerojatno nema. Pa ako već nema, spomenimo tri knjige koje su u pozitivnom smislu obilježile ovaj Interliber. One, naime, pokazuju kakva bi to, u najširem smislu, bila hrvatska književnost, kada bi i dalje postojala; kakva bi bila književnost općenito da je Šprajc i njegovi nisu u Hrvatskoj sveli na razbojnička njedra gospođe O. Ć.

Fraktura je objavila knjigu Ive Goldsteina “Jasenovac”. Premda nije riječ o reakciji na prevlađujući negacionizam, koji zahvaljujući potpori vladajućih političkih struktura i Katoličke crkve postaje zapovjeđena istina o Holokaustu u Hrvatskoj, “Jasenovac” je knjiga koja će biti dragocjena kulturi i kulturama naših jezika. Vrlo precizan, dokumentiran i do krajnje mjere objektiviziran portret najmarkantnijeg koncentracijskog logora u Europi sa zapovjedništvom koje nije bilo njemačko, svome čitatelju pruža prigodu da se ogleda u njemu kao u zrcalu, pa da zatim odluči može li taj koji ga iz zrcala gleda mirno živjeti s negiranjem Jasenovca. I može li se negirati Jasenovac, a da se u sljedećem trenutku ne zaniječe i Auschwitz?

Disput je objavio knjigu Zdravka Malića “Stazom pored druma”, prvi tom autorovih dnevničkih zapisa, posvećen osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Polonist, profesor i prevoditelj, Malić je jedna od onih, zapravo sasvim iznimnih, malobrojnih, kulturnih figura u nas čija zaostavština ne samo da predstavlja prvorazrednu književnu vrednotu, nego se iz njegove zaostavštine može vrlo precizno rekonstruirati duh prošle epohe, u svim njegovim nijansama.

Profil je objavio knjigu Maroja Mihovilovića “Kolači moje omame Vilme”. Ta spomen-kuharica nastajala je na osnovi privatne kulinarske bilježnice autorove bake, književnice i feljtonistice Vilme Vukelić. Kako u takvim bilježnicama nikada nisu bili ispisivani precizni recepti, nego provizorna uputstva za spremanje jela, slastičarski tim hotela Esplanade radio je na forenzičkoj rekonstrukciji recepata. Knjiga koja je na takav način nastala zanimljiva je književna, antropološka i gastronomska činjenica: slatki spomenik austrougarskim sentimentima, za koje mnogi među nama imaju neke svoje privatne i porodične razloge, ali i rekonstrukcija jednoga povijesno-kulturnog biotopa.

Izdvajamo