Jedna od pametnijih narodnih uzrečica jest ona da je bolje svašta pojesti nego svašta govoriti. Ipak, to zrnce pučke mudrosti vjerojatno je zaobišlo sveprisutnog hrvatskog ekonomista/političara/menadžerskog eksperta Ljubu Jurčića koji se proteklih dana u domaćoj javnosti afirmirao kao vodeći kritičar Vladinih planova otkupa dionica Ine od MOL-a. - Ina je izgubila prednosti koje je imala i zato ne treba ići u otkup dionica - tako je Vladi poručio Jurčić, uz kratku prigodnu ex cathedra pouku o tome kako "nafta nije biznis budućnosti". Bio bi to legitiman stav - postoji cijeli niz razloga zbog kojih građani imaju razloga biti skeptični prema toj transakciji - samo da internet ne pamti odgovor istog tog hrvatskog ekonomista/političara/menadžerskog eksperta iz 2013. na pitanje novinara Slobodne Dalmacije o tome kako reagirati na mađarske najave da će prodati svoj udjel u Ini. "Hrvatska treba iskoristiti trenutak i kupiti mađarski udjel u Ini. Mađarski premijer Viktor Orbán svojedobno je iz MOL-a izgurao Ruse, isplatio im njihov udjel i sad ima čistu situaciju. Ne vidim razlog zašto naša Vlada to isto ne bi napravila u Ini i osigurala zemlji energetsku neovisnost", ispalio je bezrezervno Jurčić, da bi na potpitanje novinara o tome kako će Hrvatska oslabljena petogodišnjom recesijom to platiti lakonski sumirao: "Takve stvari su uvijek pitanje političke volje".
Dakako, moguće je da je dobri profesor međunarodne ekonomije promijenio mišljenje, da je naftni biznis u tri godine od vodeće globalne industrije postao "biznis prošlosti", da je Ina "izgubila prednosti koje je imala", no nijedan od tih izgovora ne može objasniti pravu tiradu ekscentričnih istupa i tvrdnji o Ini kojima je posljednjih godina obasipao hrvatske građane. Tako je 2013. nacionalizacija Ine bila "dugoročno isplativ potez i za Vladu i za građane", a 2016. "emocionalna, a ne racionalna odluka". Već 2014., pak, prvu fazu privatizacije Ine - koju je sam vodio - proglasio je uzornim procesom vođenim u skladu sa svjetskim standardima, da bi dvije godine kasnije mrtav-hladan zaključio da je Zakon o privatizaciji Ine - "prevara". Kompaniju koju je nekoć proglašavao strateški važnom - toliko da bi njezinim preuzimanjem država osigurala energetsku neovisnost (!?), eto tek pedesetak tjedana kasnije okarakterizirao je kao "u svakom pogledu strateški nevažnu tvrtku". Na koncu - možda i simbolično - Inu koju je prvo prodavao, pa onda lobirao za njezin ponovni otkup - ovih je dana proglasio "žrtvom politike". Ljubo Jurčić ekonomist tako je prokazao Ljubu Jurčića bivšeg ministra. Hoće li prozvani uzvratiti? I kome vjerovati? Jurčiću profesoru ili Jurčiću političkom kandidatu? Jurčiću iz 2003., onom iz 2013. ili inkarnaciji iz 2016.? Utoliko je priča o ringišpil ekspertizi Ljube Jurčića tek simptom mnogo dublje društvene patologije, one iste koja je u konačnici izrodila Brexit u Velikoj Britaniji, Donalda Trumpa u SAD-u i sto tisuća glasača Živog zida u Hrvatskoj.
Razni svjetski sociolozi i teoretičari društvenih pojava brzo su zasluge za trend uspona populističkih prvaka i njihovih ideja utemeljenih na evidentno lažnim, neprovjerenim i dokazano netočnim tvrdnjama požurili atribuirati promjenama u komunikacijskim kanalima, gdje nove decentralizirane platforme - poput društvenih mreža - onemogućavaju ekspertima da nametnu svoje argumente u šumi dezinformacija i neutemeljenih stavova. Ipak, ako se već u široj javnosti stvorila odbojnost prema "stručnom mišljenju", dobar dio krivnje za to snosi i sama stručna zajednica koja - barem u Hrvatskoj - nije štedjela truda da svoj status i javnu vjerodostojnost upregne u smjeru ostvarenja raznih partikularnih interesa, pa i vlastitih najprofanijih osobnih koristi.
Jer, primjerice, ako predsjednik Hrvatskog društva ekonomista smatra da je nacionalizacija dionica naftne kompanije dobra ideja u trenutku kad je prosječna svjetska cijena barela nafte oko sto dolara i država kupac bilježi pet uzastopnih godina pada bruto nacionalnog proizvoda, a onda se protivi kupnji tih istih dionica u situaciji kad barel stoji 40 dolara, a BDP raste stopom od tri posto, nije li shvatljivo zašto obični građanin - oboružan tek zdravim razumom - izgubi povjerenje u ekonomiste i ekonomsku znanost općenito. Novi politički trendovi u državne strukture zaista bi nam mogli dovesti razne lakrdijaše, oportuniste, zaluđene amatere i slične likove lišene osnovnog osjećaja vlastite odgovornosti za društvenu ulogu koju imaju. Ipak, razlika između njih i mnogih njihovih prethodnika zapravo će biti samo u tome što se ovi novi i neće predstavljati kao stručnjaci.