Kao predsjednik HDZ-a Andrej Plenković ponovno se našao u situaciji kada mora birati između dva puta. Jedan je teži i riskantniji, ali u slučaju uspjeha znači potpuno preuzimanje stranke i suvereno vođenje HDZ-a i Vlade do kraja mandata. Drugi put je lakši i znači daljnje kompromiserstvo, tapkanje na mjestu i formiranje komisija za škakljive teme kako bi se odluke odgodile do neke druge, možda bolje, prilike.
Sudeći prema prvim potezima vezanim uz tzv. Istanbulsku konvenciju, reklo bi se da je sklon kročiti prvim putem. Odluči li se za ratifikaciju i potpuno prihvaćanje rodnih pojmova iz Konvencije, a poznavatelji ovoga dokumenta izričiti su da je nemoguće prihvatiti Konvenciju i ograđivati se od njenih pojmova, Plenković će morati ući u sukobe unutar vlastite stranke.
Bude li dosljedan i po pitanju Konvencije slijedio politiku ranijih HDZ-ovih vlada koje su sudjelovale u izradi ovoga dokumenta i uvele rodnu ideologiju u aktualno zakonodavstvo, ne gine mu konfrontacija i odmjeravanje snaga sa svojim zamjenikom Milijanom Brkićem, s Ivanom Maletić, Milanom Kovačem, ali i Davorom Ivom Stierom i onim stranačkim strukturama koje su im sklone. U tom sukobu Plenković može dobiti priliku da pokaže snagu koja do sada nije izlazila na vidjelo, te prvi put izbiti argumente onima koji su tvrdili da je kalkulant i da nema odlike pravog vođe koji je u stanju presjeći i donijeti brzu i čvrstu odluku. Svlada li na pitanju Istanbulske konvencije oporbu unutar vlastite stranke, onda mu je, još i s novim Statutom u rukama, otvoren put za pravo preuzimanje HDZ-a.
Plenković se, međutim, na tome putu može i loše provesti. Može mu se dogoditi da na Brkiću i njegovim sljedbenicima u HDZ-u polomi zube. U blažoj varijanti se može roditi formalna frakcija u HDZ-u (što bi vjerojatno bila opcija koju bi prihvatio Davor Ivo Stier, ako je suditi po pismu iz Argentine u kojem traži od Plenkovića da zastupnicima HDZ-a ne nameće glasanje protiv njihove savjesti), no stvari bi se mogle i toliko izokrenuti da Plenković bude prinuđen abdicirati. Za njega osobno to možda ne bi bilo toliko loše jer bi mu tada bila otvorena vrata prema kandidiranju za predsjednika Europske komisije, kamo ga dio HDZ-ovaca već sada gura.
Ma kakav ishod bio, za Plenkovića osobno, ali jednako za HDZ, bilo bi bolje da se pitanje podjele oko Istanbulske konvencije iskoristi za raščišćavanje odnosa unutar HDZ-a i da napokon svima bude jasno kakav je omjer snaga. To je pitanje iznimno bitno za stabilnost aktualne Vlade, ali je daleko važnije što je ono presudno za provođenje bilo kakvih reformi u Hrvatskoj.
Plenković je toga sigurno svjestan, posebno nakon što je Europska komisija bila vrlo kritična prema Hrvatskoj jer nije ostvarila nikakav, ili vrlo mali, napredak u provođenju preporuka, odnosno reformi. U Bruxellesu se čude kako nije napravljen nikakav napredak čak ni u onom segmentu koji bi javnost jako dobro prihvatila - a to je reforma javne uprave. Ne razumiju da je Plenkoviću upravo to najteži zahvat. Jer, ako dirne u javnu upravu, Plenković je dirnuo izravno u svoju stranačku bazu koja se godinama raspoređuje po javnim funkcijama. U Bruxellesu od Plenkovića očekuju da dobar dio svog stranačkog aparata izgura iz toplih i sigurnih pozicija i stavi ih na vjetrometinu tržišta radne snage. I to u situaciji kada je svima jasno da ima snažnu oporbu unutar HDZ-a i da ga je dobar dio članstva doživio tek kao namjesnika koji im je bio džoker na izborima.
Plenković, kada se sve zbroji, ima puno razloga za dosljednost u ratifikaciji Istanbulske konvencije. Neovisno o tome kako će na kraju proći. Ako se pokaže da on nije pravi reprezent politike HDZ-a, onda je pošteno da se pokaže i stane na čelo stranke onaj tko to jeste. Ako pak Plenković dobije podršku stranke, imat će i mandat njome upravljati bez osluškivanja što o njegovim potezima misli dio nevladina sektora, a što Crkva.