Ivanu Hrkašu bilo je četrnaest kada je 1992. iz Sarajeva došao u Izrael. Završio je, kao učenik generacije, Seligsberg gimnaziju u Jeruzalemu, i upisao Bezalel, slavnu akademiju za umjetnost i dizajn, najstariju visokoškolsku ustanovu u zemlji, trideset i dvije godine stariju od države Izrael, čija je povijest, ona velika i ona mala, ljudska i svakodnevna, u svakom pogledu impresivna i inspirativna. Ali umjesto da započne studije, Ivan Hrkaš vraća se u Sarajevo, i upisuje grafički dizajn na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti, čija povijest sasvim sigurno jest svedenija, kraća i siromašnija, za sve osim za onog tko bi je s darom i maštom znao ispripovijedati. Tu je, u zgradi koja je nekad bila evangelički hram, Hrkaš nakon studija magistrirao fotografiju, avanzirao u asistenta profesoru Mehmedu Akšamiji, pa u docenta na predmetu Fotografija. U životopis mu je ubilježeno da je gostujući profesor na Visokoj školi za dizajn, u Ljubljani, te da se u posljednje vrijeme bavi sociološkom fotografijom.
Aškenaska sinagoga u Sarajevu sagrađena je prema projektu Karla Paržika, godine 1902. Zamišljena u pseudomaurskom stilu, preko kojeg su habsburški činovnici tragično često imaginirali Bosnu, bila je namijenjena došljačkoj, kuferaškoj jevrejskoj zajednici, koja je od lokalnih Sefarda često dočekivana s podozrenjem. Desetak godina kasnije je, po mnogo ambicioznijem projektu Rudolfa Lubynskog, započela gradnja novog, prema prvotnoj zamisli zajedničkog hrama, koji će izrasti u arhitektonsko remek-djelo - danas, na žalost, uništeno i sakriveno - i u metaforu tragične sudbine bosanskih i sarajevskih Sefarda. Nakon što je između 1941. i 1945. u ustaškoj varijanti Holokausta gotovo sasvim uništena zajednica sarajevskih Jevreja (spasili su se, uglavnom, samo oni koji su pobjegli u partizane ili u talijansku okupacijsku zonu), preživjeli su Templ, kako se uobičajilo nazivati novi hram, darovali “voljenom gradu”, da ga pretvori u koncertnu dvoranu i u mjesto sjećanja, a ostaci ostataka zajednice preseljeni su u Aškenasku sinagogu. Tako su, kao u nekoj crnoj šali, Sefardi, kojih je, naravno, bilo najviše među preživjelima, završili u hramu onih od kojih su podozrijevali, premda su sa njima dijelili i vjeru i sudbinu.
U toj je sinagogi začeta moderna Jevrejska opština - koju ćemo i u ovoj priči tim imenom zvati, sve insistirajući na riječi opština - iz poštovanja prema načinu govora njezina članstva - tu se u sljedeća četiri desetljeća, sve do 1992, odvijao život sarajevske jevrejske zajednice, koji je, kako to već biva kod židovskih manjina na Balkanu, ali i u većem dijelu istočne Europe, obuhvaćao i vjersku i sekularnu komponentu, i židovstvo kao religiju, i židovstvo kao identitet i sudbinu.
Početkom rata tu je otvorena i javna kuhinja, koja je, manjim dijelom, bila namijenjena preostalim pripadnicima zajednice koji su odbili da u konvojima napuste grad pod opsadom, nego su ostali tu gdje jesu, da kao svoji na svome dočekuju sudbinu, a većim je dijelom bila izraz brige za grad i za sugrađane. Otpočetka je, naime, tu mogao doći i ručati tko god je bio voljan, gladan i dobronamjeran. Nakon što je rat završio, javna je kuhinja preživjela, opstajući sve do danas, kao jedna mala, neizgovorljiva i marginalna tradicija, proizašla iz same srži jedne velike, iščezavajuće tradicije.
Ivan Hrkaš je, po povratku u rodni grad, često ručao u javnoj kuhinji Jevrejske opštine. Bivao je tu među ljudima, gledao ih i slušao, upijao atmosferu mjesta. I onda mu je kolovoza 2014. na um palo da bi to trebalo fotografirati. Četiri je mjeseca u vrijeme ručka bilježio prostor i ljude, fotografskim objektivom objektivirao sliku, u nastojanju da zabilježi njezinu subjektivnu suštinu, ono što je čovjeku jasno dok god je neizgovoreno, a izmiče se čim ga se pokuša obuhvatiti riječima. Načinio je niz grafički i likovno savršeno organiziranih crno-bijelih slika, na kojima je svijet u stanju i redu petrarkističkog soneta, a da se istovremeno vidi i osjeti duh i dah prostora, da se osjete ljudi u koreografiji njihove svakodnevice.
Obično ih vidimo s leđa, sa strane, iz zadnjeg profila, i češće se na Hrkaševim slikama vidi čovjekovo uho nego oko, nema tu mimike, nema izraza lica, niti je u personae na slici upisana njihova intimna povijest, samo trenutak, ovaj sad, i ovo bivanje tu. I povijest mjesta, višestruka metaforika javne kuhinje u Jevrejskoj opštini, koja se i sama pretvorila u metaforu, u fragmentima lica koja tu bivaju. Zagledate li se, tražeći tko je među njima Jevrej, a tko nije, nećete vidjeti ništa. I svako dalje gledanje bit će krivo.
Ove je slike Hrkaš izlagao na više izložbi. Posljednja otvorena je na Širokom brijegu, u Franjevačkoj galeriji, početkom studenog. Ali, možda je od tih izložbi važnija knjiga “Bamitbah” (na hebrejskom: u kuhinji), što ju je 2017. tiskao sarajevski Kult B. Osim što je u knjizi Hrkaš svoje slike mogao predstavljati u njihovim idealnim formatima - ima ih koje su u formatu malo veće razglednice, ima ih, po sredini bijele stranice, u širini jedva raširenog kažiprsta i srednjaka - tu su i povremeni glasovi, zabilježeni fragmenti razgovora, zapisani usred puste bjeline.
Kaže: “Čovjek mora uvijek imati interes za ono nešto.” I pošto je knjiga trojezična, to biva prevedeno na hebrejski i engleski. Kako je na hebrejskom ne znam, ali je na engleskom tako da između bosanskog govornika i engleskog prijemnika zijevne vasiona: “One should always strive for that something.” I neka je tako, dobro što je tako. Poezija je ono što nestane u prijevodu. Ali ne samo poezija, nego i ono o čemu govori ova nevjerojatna knjiga, puna ljeposti i tuge.
Ili ovaj dijalog. “Jeb’o ih grašak u supi!”, kaže jedan. “To je proljetna!”, odgovara mu drugi. Ili ovo: “Ona ne zatvara usta u autobusu dok ne zadrijema, jelde…?” Ili ovo remek-djelce, što ga u uhu imam, premda ga nisam čuo:
- Cile može li malo vode, one malo
dehidrirane? Mogla sam i sama uzeti!
- Ma što, ja sam tu za te stvari.
Samo mokra ti je voda,
nisam uspio da
je osušim.
A Cile, gledam ga na slici, i ne mogu da prestanem gledati, kuhar je tu od samih početaka javne kuhinje u Jevrejskoj opštini. Starac, čudesnog lika, proćelav, duge i rijetke sijede kose, s donkihotovskim, avanturističkim brkovima i bradom… Ako nisam sumasišavši, a sva je prilika da nisam, to je onaj čovjek, je li se zvao Jozef Abinun, Cile i Cicko, koji je u jednom malenom suterenu, u Ulici Mile Vujevića, na Mejtašu, malo pred rat otvorio fast food u čijem je znaku bio crni mačak. Nazvao ga je Lucifer, nalazio mi se u prvom susjedstvu, sto i kusur koraka od Sepetarevca, baš preko puta kuće u kojoj su jednom davno stanovali Zehrina Nađa i njezin Šerif, i tu sam, u Luciferu, proveo neke od ljepših predratnih popodneva, slušajući gazdu i njegove ljude. Na jeziku mi je, evo, i sad okus Lucifera… Jelo se tu nezaboravno, a tjeskoba pred nailazećim ništavilom bila je strašna.
Toliko sam se puta u posljednjih dvadesetak godina sjetio Lucifera i Luciferovog gazde, pa sam mislio što li je, Bože, s tim čovjekom bilo, i daleko bi me takva misao u mašti odvela. A on je, eto, sva je prilika, stolovao tu, odmah s druge strane Miljacke, u javnoj kuhinji Jevrejske opštine. I u ovih skoro već trideset godina što nas razdvajaju od naših prijeratnih stomaka kao da nije ostario ni dana…
Knjiga “Bamitbah” nije tek knjiga, ona je artefakt, jedinstvena umjetnina, reproducirana u petsto primjeraka. Dizajn i prijelom, što se u ovom slučaju mora neizostavno napomenuti, djelo su Katarine Popović i Aleksandre Nine Knežević, a po “Batimbah” mora se ići u Sarajevo, ili nekoga tko ide tamo zamoliti da donese. Koliko košta? Puno manje nego što bi trebala i mogla koštati, puno manje nego što ustvari vrijedi. “Bamitbah” je kao Ivo Andrić drugim sredstvima. I nije to još jedno pretjerivanje za kraj, niti je egzaltacija požudnog gledača i čitača. Tako jest, i tako je sudbina htjela. Pa ako bi netko pitao što to bi Ivanu Hrkašu da okrene leđa velikoj i magičnoj povijesti Bezalela, moglo bi mu se sad reći da je učinio to da bi sreo i fotografirao Cileta, kuhara javne kuhinje Jevrejske opštine u Sarajevu, bivšeg gazdu Lucifera, koji je svoje goste plašio i odgonio slikom crnoga mačka. I bio bi to više nego dovoljan razlog.