Kosovo je najvažnija prepreka na srbijanskom putu prema članstvu u EU, a za Beograd ujedno i najnepoželjnija susjedna država, čak gora od Hrvatske. Uostalom, za velik broj Srba Kosovo uopće nije država, nego, riječju jednog internetskog trola, "državica iz političkog tetrapaka nakinđurena i napunjena veštačkim vrednostima". Kosovo je, zapravo, srpski retrovizor s tendencijom da se pretvori u vjetrobransko staklo iliti šoferšajbu, napuklu još 1980-ih godina. Zato svako pisanje o Kosovu može postati savršeno zamorno i predvidljivo. Svi znaju da postoji samo jedan način kako bi se pitanje Kosova skinulo s dnevnog reda: to je da Srbija prizna neovisnost Kosova i s Kosovom ostvari normalne, čak prijateljske, odnose, te pokuša postići ono što je za nju na Kosovu legitimno (zaštita srpskog stanovništva, povijesnih i vjerskih spomenika, protok ljudi i roba), i to mirnim, a ne nasilnim putem. No, jedino rješenje nije i izgledno, jer Beograd i njegovi ruski sponzori prijete da Kosovo ponovno pretvore u epicentar balkanskih sukoba.
Ruska jednadžba pobuđuje na posebno razmišljanje, jer se putinovska agresivnost redovito opravdavala Kosovom, još od ruskog prisvajanja gruzijskih prostora (Južna Osetija i Abhazija) 2008. godine. Isti su se "argumenti" koristili u slučaju Krima i drugih dijelova okupirane Ukrajine. Ne samo da velikoruski i slavjanofilski nacionalisti u Ukrajini vide "rusko Kosovo", nego je Putin, ožujka 2014., jasno dao do znanja kako je svaki zapadni prosvjed glede aneksije Krima samo pokušaj da se izbjegne presedan uspostavljen na Kosovu, gdje je Zapad legitimirao kosovsku secesiju, dokazujući da nikakvo odobrenje nije potrebno od središnje vlasti za jednostranu objavu neovisnosti. Stoga i ne čudi što je "krimski model", kako je kosovski predsjednik Hashim Thaçi prispodobio beogradske planove prema Mitrovici i kosovskom sjeveru, usko vezan uz srpsko tumačenje kosovskog pitanja koje ima potporu Moskve.
U razdoblju prije kosovske nezavisnosti međunarodna zajednica je pokušavala zadovoljiti ruske prigovore putem Ahtisaarijevu plana, koji je predviđao postupnu nezavisnost uz međunarodni nadzor. U tomu nije uspjela pa je Kosovo proglasilo nezavisnost uz potporu SAD-a i većine članica EU. Rusija je ostala na suprotnim pozicijama i spremno pomagala Srbiji kad god je trebalo priječiti pristup Kosova međunarodnim organizacijama. Uoči Trumpove inauguracije pitanje cijene ruskog pristanka na kosovsku neovisnost aktualizirala je britanska novinarka Mary Dejevsky, koja tvrdi da bi mogući dogovor između SAD-a i Rusije oko sankcija, Krima i istočne granice Ukrajine mogao implicirati i mnogo veću pogodbu, "koja bi obuhvatila rješenje tzv. ‘zamrznutih sukoba’, preostalih od sovjetskog raspada, uz priznanje neovisnog Kosova na stolu" (The Tablet, 19. siječnja 2017.). Takav ishod predstavljao bi višestruki poraz za srbijansku politiku i jedan je od razloga zašto je Beograd u prošlih nekoliko mjeseci pojačao svoje pritiske na Kosovo.
Dakako, moguća pogodba Trump - Putin može se čitati i u drugom ključu. Tako Vladislav Jovanović, Miloševićev ministar vanjskih poslova, koji je diplomaciju krnje Jugoslavije vodio u vrijeme Oluje, vidi mogućnost američkog odustajanja od Kosova, onako kako je Milošević svoje hrvatske klijente prepustio njihovoj sudbini: Thaçi bi mogao "da bude predmet pritisaka da kosovski Albanci odustanu od maksimalističkih zahteva, poput Srba u Republici Srpskoj Krajini koji su imali kao cilj nezavisnost i ujedinjenje sa Srbijom, pa su silom prilika morali da prihvate nešto što je daleko od toga i ravno porazu" (Politika, 9. siječnja). Jovanović kao da je zaboravio (ili možda na to računa?) kako je "sila prilika" bila posljedica vojne akcije. No, teško je vjerovati da bi Washington tako olako odustao od desetljeća vojnog i političkog ulaganja u kosovsku održivost. Varave nade u takav ishod ubrzo je demantirao novi američki ministar obrane James Mattis, koji je podržao plan o formiranju Vojske Kosova, nešto što Beograd muči od protekle jeseni, kad je američki veleposlanik u Prištini Greg Delawie najavio da kosovske sigurnosne snage (FSK) moraju prerasti u redovnu vojsku, a britanska vlada da će pojačati svoj kontingent KFOR-a dok se na Kosovu ne uspostavi "samodovoljna" sigurnost (Politika, 25. listopada 2016.). Beograd nema namjeru prihvatiti takav plan i već djeluje preko srpskih parlamentaraca u kosovskoj skupštini kako bi ga osujetio. Ujedno, po Thaçiju, Srbija priprema aneksiju sjevernog Kosova, a što se preostalog (i većeg) dijela tiče, ona "je spremna da žrtvuje i viktimizira srpske građane na Kosovu radi svojih političkih i vojnih ciljeva, kako je radila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini" (Politika, 16. siječnja).
Najnoviji pritisci s "manastirskim" vlakom i izgradnjom zida u Kosovskoj Mitrovici dio su scenarija koji igra na neodlučnost, nekonzistentnost i podijeljenost SAD-a i zapadnih saveznika. Ohrabruju ga nesmotrene ili provokativne izjave raznih zapadnih "umirovljenika" (Steven Meyer, Ivor Roberts) koji nude svoje planove za podjelu Kosova ili razmjenu teritorija između Srbije i Kosova (Preševo za Mitrovicu), što stvara dojam užurbanog odustajanja od zapadnog angažmana. No, postoje i dublji razlozi za trajne strukturalne probleme Kosova. To su, u prvom redu, intruzivni mikromenadžerski stil upravljanja Kosovom putem birokratiziranih tijela EU (UNMIK, EULEX), ali i pokušaj da se albanskoj većini (92% stanovništva) nametne nadnacionalni kosovski identitet. Simbol ovako koncipiranog "višenacionalnog" društva je službena kosovska zastava, koja, po Vetonu Surroiju, ne samo da je lišena svih estetskih odlika, nego bi "lako prošla za ručnik u nekom turskom hotelu" (The National Interest, 31. kolovoza 2016.). Pitanje je također koliko tek inicirani pokušaji sravnjavanja povijesnih dugova putem Posebnog suda za Kosovo (KSC), popularno nazvanog "Sud za OÇK", mogu pridonijeti smanjenju napetosti. Sigurno je samo kako briselski kišobran nad Kosovom opasno propušta te da služi raznim (uglavnom beskorisnim) svrhama. Potpora Trumpove administracije ulasku Crne Gore u NATO, što je novi savjetnik za sigurnost gen. Michael Flynn upravo najavio, možda obnovi američke inicijative u središtu Balkana (Politico, 6. veljače). U međuvremenu, riječju Ozrena Milanovića, novinara Politike: "Don’t Thaçi Kosovo" (Politika, 3. veljače).
P. S.: Odlazak Cvetana Todorova velik je gubitak upravo za povjesničare, premda možda ne za one koji se opasuju lažnim profesionalizmom kako bi diskvalificirali uspješnije "amatere". Todorov je najpoznatiji po doprinosu književnoj teoriji. To ne umanjuje njegove povijesne radove, među kojima ima i klasičnih interpretativnih političkih monografija. Relativno kratka knjižica, Une Tragédie française - Été 44: Scènes de guerre civile (Francuska tragedija - Ljeto 44.: scene iz građanskog rata, 1994.), premda razmatra situaciju u gradiću Saint-Amand-Montrond tijekom okupacije, izuzetno je relevantna za istraživanje naše povijesti. Ovdašnje bi je neznalice, da su je čitali, proglasile posve nepodobnom za edicije naprednih izdavačkih kuća, među ostalim zbog ovakvih mišljenja: "Moja vlastita prošlost u totalitarnoj zemlji (odrastao sam i školovao se u Bugarskoj do svoje 24 godine) učinila me je otpornim prema napastima moralnog relativizma. Znam da političko zlo postoji i da se ne može brkati s nedostatcima političkog sustava u kojemu danas živim u Francuskoj. Također znam da je ovo zlo apsolutno zastrašujuće. Ali, ono nam ujedno nije toliko strano, koliko bismo mi, slobodni podanici liberalne demokracije, to željeli. Općenito govoreći, u akterima ovog zla nema ništa monstruozno ili divlje. Zato mi se čini da je utješno manihejstvo jednako tako štetno kao moralni relativizam.... Ne možemo se umiješati u povijest i dokinuti ono što se dogodilo, ali u najmanju ruku možemo pokušati razumjeti protekle događaje tako da besmisao ne dodajemo užasu."