Malo je koja godina u politici bila isprazna poput ove, najviše zbog protagonista koji su se, svaki u granicama svojih mogućnosti, uprli u održavanje postojećih odnosa u društvu i ekonomiji. Pa opet, kad bismo slušali njih, mogli bismo naopako pomisliti: e, baš je ovo godina u kojoj je gospodarstvo spašeno od prijeteće opće propasti, a građani od opakog vala nadirućeg populizma.
Slom Agrokora i zaustavljanje Živog zida, na to dvoje hrvatska vlastooporba (jer granice su odavno pobrisane) pokazat će kao na hvalevrijednu bilancu cjelogodišnjeg napora. Za Agrokor ćemo još vidjeti, a Živi zid, kako se i moglo predvidjeti, ne samo da nije zaustavljen, nego je situaciju prešućene, ali aktivne velike koalicije u Hrvatskoj iskoristio za dodatni rast i polagano osvajanje prostora vodeće, da ne kažemo jedine opozicijske snage u zemlji, koliko god to zastrašujuće zvučalo.
Iako nositelji glavnih funkcija u politici non-stop izgledaju zauzeto, ponekad i pobjednički (uglavnom u međusobnim obračunima), iako se dakle stalno slikaju, hvalisaju, najavljuju, objavljuju i podvaljuju, gola je činjenica da su građane cijelu ovu godinu uglavnom nepristojno opterećivali vlastitim bitkama i nadmetanjima, a društvo nisu značajno, bolje reći nimalo rasteretili glavnih prepreka razvoju: klijentelizma i političke korupcije.
Štoviše, baš na te dvije negativne pojave slagali su se temelji opstanka koalicije “Status quo”. Gadljiva trgovina glasovima građana, ne samo naknadno trgovanje zastupnicima nego i protuprirodna koaliranja, na sve se to još prije 20 godina gledalo s bitno većim užasavanjem nego danas. U međuvremenu je to, na žalost, uraslo u srednji smjer političke kulture i teško da itko više može zamisliti društvo bez izvanizbornih dealova koji služe zato da se volja građana premijesi, preobliči, prepravi u već zadani okvir funkcioniranja sustava.
Sve što se usput događa, odnosno plasira, uglavnom služi za zamagljivanje i potenciranje lažnog nadanja. Ova je godina rekordna po broju tih izmišljenih, konstruiranih, umjetnih ciljeva koji su, kao, evo tu iza ugla i samo što ih nismo dohvatili. Ovo je možda najimaginarnija politička godina. Godina velikog, praznog iščekivanja.
Iščekujemo Bernardićevu smjenu, Brkićev politički kraj, spas Uljanika i Trećeg maja, nove vlasnike Agrokora, osvetu desnice predsjednici države, nove kandidate za predsjednike, nove MiG-ove, Milanovićevo ponovno ukazanje, otvorenje parka za građane na Pantovčaku, zatvaranje rotora, tramvaj do aerodroma, dogovor s Mađarima oko Ine, povratak u biznis ministra financija Marića, početak gradnje Pelješkog mosta, procvat Slavonije s milijunima iz EU, plimu stranih ulaganja, iščekujemo migrante, Schengen, euro, inflaciju, Sanaderova sudska ročišta i novi bankrot građana koji mahnito dižu gotovinske kredite.
Iščekujemo velike zakone i prijelomne reforme, imamo čak i približne kalendare, no kad se prenemo iz tog velikog sna, vidimo da se prava radnja i dalje odvija na bitno nižoj nadmorskoj visini: u političkom podzemlju.
U slučaju SDP-a javnost je doslovno zagađena imperativom iščekivanja tobožnje Bernardićeve smjene ili čak njegova samovoljnog odlaska. Na taj programirani mit prirodno se naslanja i drugi: da će SDP, samim Bernardićevim smaknućem, od kojega nas tobože dijele sekunde, postati politički zmaj, rastvarajuća neman koja će progutati HDZ, baterija Hrvatske kakvu ni Rimac ne bi mogao konstruirati. Stvarnost je tužnija: s Bernardićem ili bez njega SDP je snuždena vrba hrvatske politike, no, što je još važnije, tako je bilo i zamišljeno. To nije slučajnost, nego plan.
Kod HDZ-a, pak, tenzija se održava stalnim iščekivanjem velikog obračuna s Milijanom Brkićem koji je, premda putem dobiva razne rukavce, ipak u permanentnoj odgodi. Evo sad će, evo uoči ovih izbora, uoči onih izbora, samo što nije, evo još ovaj dokaz, još ovaj ispis SMS-ova, najbolji je tajming travanj, nije nego ipak rujan i tako dalje.
Što se tiče predsjednice, tu je vrijeme potrošeno u iščekivanju njene emancipacije od ljudi koji su joj izgradili prošlu izbornu pobjedu i vodili je kroz najveći dio mandata. Sad ćemo, pak, biti opterećeni iščekivanjem tko bi taj posao za nju mogao iznijeti za eventualni drugi mandat. Usporedo s tim će se iščekivati kako će je na tom putu pratiti Plenkovićev HDZ s jedne strane i razočarana desnica s druge. Tijesno s tim u vezi: pred kraj godine mogli bismo, kad je riječ o predsjednici, pasti u iščekivanje informacije čime će se ona dalje baviti ne uspije li - što je prilično izvjesno - obraniti predsjednički mandat. Toliko očekivanja, a tako malo koristi za građane.
Razni će mitotvorci morati preraditi svoja iščekivanja jer su se ona potrošila već u ovoj godini, poput ministra Krstičevića kojemu će, sva je prilika, valjati hitno smisliti nove “migove” za podgrijavanje umjetnoga općeg uzbuđenja oko građenja novog snažnog sustava “domovinske sigurnosti”.
Ali što ćemo ako se prenesena iščekivanja ne ostvare ni dogodine: ako Bernardić ostane u SDP-u, predsjednica na Pantovčaku, Plenković u Banskim dvorima, Marić u Ministarstvu financija, HNS u vladajućoj koaliciji, Bandić na kormilu Zagreba, Milanović u političkoj penziji, Picula u Bruxellesu, Mađari u Ini, Brkić u HDZ-u, a Živi zid u opoziciji? A ništa. Korigirat ćemo iščekivanja.
Iščekivat ćemo samo najgore.