SUMNJIVO LICE

Izbor lektire je sumanut, zastarjeliji nego prije 50 godina

Zagreb, 160119. Markov trg, Sabor.
11. sjednica Hrvatskoga sabora zapocela je aktualnim prijepodnevom na kojoj zastupnici postavljaju pitanja Vladi Republike Hrvatske. Na fotografiji: Blazenka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Blaženka Divjak

Hrvatska književnost, kakva god bila, nije smotra folklora, kakvom je prikazuje Divjakičin kurikulum. Nije spala na zijevanje, mucanje i zamuckivanje od Petra do Petra, od Zoranića do Šegedina, ni na notornog Prijana Lovru

U vrijeme kada sam išao u osnovnu školu, a bilo je to prije četrdeset i kusur godina, u mračna vremena komunizma, kada su književnost i umjetnost bili u funkciji vladajuće ideologije, ovi su živi pisci bili u obavezujućem programu školske lektire: Branko Ćopić, Ahmed Hromadžić, Ivan Kušan, Miroslav Antić, Anđelko Vuletić, Zvonimir Balog, Anđelka Martić… U nešto kasnija, ali jednako mračna komunistička vremena, kada su književnost i umjetnost i dalje bili u funkciji vladajuće ideologije, išao sam u gimnaziju, a ovi su živi pisci bili u obavezujućem programu školske lektire: Oskar Davičo, Mihailo Lalić, Ranko Marinković, opet Anđelko Vuletić, Jure Kaštelan

Pronicljiviji će čitatelj po imenima pisaca znati da sam u školu išao u Bosni i Hercegovini, ali, izuzev Hromadžića, Antića i Vuletića, isti su lektirni pisci bili i u Hrvatskoj. Živih je naravno bilo još, a bilo ih je i među strancima - recimo, u lektiru je već bio uvršten Marquez i “Sto godina samoće”, kao i Grassov “Limeni bubanj” i “Gospodar muha” Williama Goldinga - ali svejedno je lektira bila zastarjela, neaktualna i sumorno dosadna.

Kada su prije tri godine u javnost dospjeli fragmenti kurikularne reforme, kako su je bili zamislili Boris Jokić i njegovi suradnici, napisao sam da od te reforme neće biti ništa. A tekstovi uvršteni u tako reformiranu školsku lektiru sjajno će poslužiti u obrazloženju tvrdnje da od kurikularne reforme ne može biti ništa. Na kraju, ti Jokićevi fragmenti u neukijem i nepismenijem, ali ideološki fanatiziranom dijelu javnosti izazvali su bijes, koji se zatim razlio po kontroliranim medijima, kakvim jedan dokument nije dočekan još od vremena Memoranduma SANU. Da od kurikularne reforme ništa biti neće nije, međutim, jamčila činjenica da je na vlast došla desno-konzervativna vlast, koju je nadzirao neformalni komesarijat crkvenih klerikalaca. Od reforme jednako ne bi ništa bilo da su na vlasti ostali Milanovićevi ljevičari. U pitanju je, naime, civilizacijsko, a ne svjetonazorsko pitanje.

Osim toga, nije li zanimljivo da je u Milanovićevo vrijeme HNS-u bilo prepušteno da sređuje i da konačno sredi prilike u hrvatskom kulturi i informiranju, a da u Plenkovićevo vrijeme isti taj HNS sređuje hrvatsku znanost i obrazovanje? Premda su u kulturi, uz alkohol, politiku ministarstva vodili infantilni komesari čije je ljevičarenje bilo kao iz crtanog filma, sve s crnim kožnim mantilima i marksističkim proglasima i proklamacijama, dok u obrazovanju politiku ministarstva vodi ekipa s nedjeljne mise, čija ideja demokratiziranja znanstvene i obrazovne sfere podrazumijeva ravnopravan tretman Darwinove teorije i kreacionističkih vizija o stvaranju svijeta, stvar je, zapravo, udlaku ista.

HNS osim što je, po iskazu vlastitog predsjednika, stranka bez idejnog i ideološkog svjetonazora, riječ je o skupini ljudi koji će s jednakim oduševljenjem u jednom mandatu provoditi politiku Zemlje kao loptastog nebeskog dijela, a u drugom Zemlje kao ravne palačinke. Eto, takav je lektirni popis za osnovne i srednje škole, što ga je potpisala Blaženka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja, a ne Andrea Zlatar, ministrica kulture.

Na toj lektirnoj listi, onoj osmoškolskoj, kao ni onoj srednjoškolskoj, nema nijedne knjige napisane u ovom stoljeću, a jedva da je poneka napisana u proteklih pedeset godina. Nema nijednoga živog stranog pisca, a od domaćih živih tu su Miro Gavran i Pavle Pavličić, koje će morati da čitaju osmoškolci, te Danijel Dragojević, čiji je izbor iz pjesništva pred srednjoškolcima. Da nije bilo ni njih trojice, moglo bi se reći da je školska lektira zamišljena kao svojevrsna ispovijest mrtvih, od Biblije pa do epohe naših pradjedova, ali ovako nam Blaženka Divjak i eksperti iz njezina ministarstva neposredno poručuju što suvremena hrvatska književnost jest. Gavran i Pavličić su među živima doprli do dječjeg Parnasa, stvorivši besmrtna remek-djela, s kojima je neusporediv bijedni ostatak hrvatske književne suvremenosti. A Dragojević, doista neusporedivo veliki hrvatski i južnoslavenski pjesnik, na ovakvoj je listi mrtav kao Petar Zoranić, dosadan i nedarovit kao Petar Šegedin. Bez sumnje, za Danijela Dragojevića uvreda je naći se u ovakvom društvu.

Blaženka Divjak, kao potpisnica dokumenta objavljenog u Narodnim novinama, tog otužnog postjokićevskog kurikuluma, pomalo se bavi i pljačkom književnih grobova. Ustvari, vjerojatno se ne bavi ona, koja se u književnost, vjerujem, razumije slabo, nego oni koji su joj lektirnu listu sastavljali, bave se pljačkanjem književnih grobova, te se tako “Prokleta avlija” Ive Andrića našla pod egidom “Hrvatska književnost”. I to je, pretpostavljamo, jedini razlog što se Andrić našao na listi lektire, jer da se Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije bavilo kulturnom i književnom otimačinom, Ivo Andrić se kao srpski ili, u najboljem slučaju jugoslavenski pisac ne bi tu ni mogao naći, budući da nijednoga drugog srpskog književnog teksta među lektirnim naslovima nema. Kao što, uostalom, nema ni slovenskog ili madžarskog teksta, ostanimo pri susjedima. Ali zato će se čitati Biblija, bez obzira na to što se već čita na vjeronauku. (To je, bit će, zbog ono dvoje učenika u školi, koji ne pohađaju katolički vjeronauk.)

U tekstu koji propisuje školsku budućnost vaše djece, što ga gospođa Divjak u ime države potpisuje u Narodnim novinama, vrvi od ovakvih rečenica: “Broj djela po vlastitom izboru učenika nije ograničen, čak štoviše, učenike valja poticati na čitanje iz užitka radi poticanja literarnoga čitanja te stvaranja čitateljskih navika i čitateljske kulture.” Kakav samo nenačitani stvor moraš biti pa da stiliziraš ovako kvrgavu, rogobatnu i značenja lišenu rečenicu, jer, hajde gospođo Divjak, recite nam što ste htjeli ustvrditi tvrdeći da “učenike valja poticati na čitanje iz užitka radi poticanja literarnog čitanja”? Možda to da postoji neliterarno čitanje literarnog djela? Ili da je važno da djeca čitaju uputstva za upotrebu miksera i usisivača, jer će na takav način zavoljeti Dostojevskog? I kakvo vam je to poticanje na čitanje radi poticanja čitanja?

Ovakav izbor školske lektire osim što pretpostavlja višestruko maltretiranje učenika i konačno ogađivanje bilo kakvog, što bi Divjak rekla, “literarnog čitanja”, uvredljiv je po svjetsku, a pogotovu hrvatsku književnost. Hrvatska književnost nije velika i važna, čak ni u susjedsko-komšijskom kontekstu, ona, suprotno onom što Divjak potpisuje i propisuje, nema ni onoga jednog svoga nobelovca, ali ni takva, ona nije spala na zijevanje, mucanje i zamuckivanje od Petra do Petra, od Zoranića do Šegedina, niti na notornog Prijana Lovru i žalostivog Janka Leskovara. Hrvatska književnost, kakva god bila, nije smotra folklora, kakvom je prikazuje Divjakičin kurikulum.

Ovako kaže, čitam u našim novinama, “izvor iz ministarstva”: “Na lektirnom su popisu klasična djela hrvatske i svjetske književnosti, a suvremena djela nastavnici biraju potpuno samostalno. Nema potrebe imati popis za suvremene tekstove. Tko kaže da netko neće izabrati Jergovića, Tribusona ili Tomića ako žele - ako ih nema na popisu, to ne znači da ih učitelji neće moći birati.” Izvor ili pokušava biti ciničan, a cinizam je verbalno oružje svakog totalitarizma, ili se izvor pozdravio s logikom u rasuđivanju.

Naime, još bi se i našlo smisla u nastranoj ideji da učitelj sam bira “klasična djela hrvatske i svjetske književnosti” - za to se, ipak, školovao - ali kome bi stvarno moglo na um pasti da učitelj bira suvremene, dakle nekanonizirane, nevalorizirane, nevrednovane tekstove? Pa nije, izvoru naš tupavi, učitelj ni književni kritičar, ni povjesničar književnosti. Izvor je, naravno, i drzak, pa u izjavi za Jutarnji, uz ime časnog i besmrtnog akademika Tribusona, koji mu je, valjda, slučajno tresnuo na pamet, spominje imena dvojice pisaca koji pišu u Jutarnjem. Biva, to izvor s visine spušta novinama za koje nešto izvaljuje, aludirajući otkud dolazi zanimanje za temu. Otužno i jadno za mjerila HNS-ovih crnih i crvenih komesara.

Ali vratimo se na genijalnu metodu Blaženke Divjak u slobodnom učiteljskom izboru djela iz suvremene književnosti: osim što su na taj način Danijel Dragojević, a bogme i Pavličić i Gavran, učinjeni nesuvremenima, iz tog slobodnog izbora proizlazi da će učitelji - kako izvor naziva i sve nastavnike hrvatskog jezika - moći slobodno da biraju i: Anu Bučević, Nives Celzijus, Paola Coelha, te Kim Kardashian, utvrdi li se da je i ona pismena te da je nešto napisala. Proizlazi to i iz ovakvog kurikuluma, što nam samo potvrđuje interpretacija izvora iz Ministarstva.

Izdvajamo