Paralelno s pregovorima o izlasku Ujedinjene Kraljevine iz EU, koji ni po dinamici ni po sadržaju ne idu sjajno, unutar EU je ubrzana debata o budućnosti Unije bez Britanaca koja ide u smjeru već nazvanom Europa više brzina. Koncept nije nov ni nepoznat. Europska unija je sama po sebi integracija, a unutar nje postoje dublje integracije. U mnogim pitanjima neke države imaju izuzeća, a neke nisu dio integracija. Neke svojom voljom i odlukom, a druge zato što nisu ispunile uvjete. Najvidljivije integracije unutar EU su zona kretanja bez kontrola putnika i zona zajedničke valute eura. Kad su usvojene odluke o njima, zemlje članice koje su sudjelovale u odlučivanju mogle su se izjasniti da ne žele biti u njima.
Tako su neke, poput Ujedinjene Kraljevine i Irske, ostale izvan Schengena, a druge, poput Danske i Švedske, uz naravno Britance, i izvan eurozone. Procesom proširenja Europske unije proširile su se i eurozona i zona Schengena. Novim članicama nije bilo omogućeno izuzeti se iz tih integracija, ulaskom u EU prihvatile su i obvezu uvođenja eura i ulaska u Schengen. Dakle, za njih nije pitanje hoće li ili neće uvesti euro i postati dio Schengena, već kako i kada.
Hrvatska je najnovija članica pa je tako zasad ostala izvan Schengena i eurozone, hvatajući korak s njima. Kako je bilo u procesu proširenja, tako je i u unutarnjim integracijama: što kasnije uđete u taj proces, to je on teži i dulji. Hrvatska nema sumnje oko ulaska u eurozonu i Schengen, ne samo zbog obveze, već to smatra i nacionalnim interesom te glavnim prioritetom otkako smo postali članica EU. To je ovih dana, kad se raspravlja o Europi više brzina, ponovio i predsjednik Vlade Andrej Plenković, a taj stav su imale i vlade prije njegove. Zato Hrvatska ozbiljno shvaća ovu raspravu o budućnosti EU i priprema se biti dio dubljih integracija kako ne bi ostala po strani. Hrvatska stoga i podupire napore predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska koji uoči summita u Bruxellesu užurbano radi na pripremi prijedloga koji će poslati liderima država članica o agendi EU za 2018. i 2019.
Tusk pokušava uskladiti djelovanje s ciljevima koje su u svojim govorima iznijeli predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i francuski predsjednik Emanuel Macron. Ovaj tjedan on ima nove razgovore s tim liderima ključnih država članica, a već se sastao s čelnicima iz država Beneluxa, Hrvatske, Estonije i Bugarske. Kako kažu diplomatski izvori u EU, Tusk pokušava stvoriti neku vrstu konsenzusa kako bi se produbile EU integracije, a da se spriječi stvaranje klubova unutar Unije i izbjegnu nove podjele. Nisu sve države na isti način pristupile novim idejama. Neke se tome odupiru, a druge žele osigurati da budu njihov dio.
Između ideja koje su iznijeli francuski predsjednik Emanuel Macron i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker puno je podudarnosti. Sve ide prema stvaranju EU s više brzina, gdje će se države "pojačanom suradnjom" dublje integrirati, a da pritom ne moraju čekati druge koje to ne žele. Iako je Brexit svakako bila nepoželjna pojava, jer prvi put u povijesti EU preokreće proces s proširenja na neku vrstu sužavanja EU, to se može smatrati i kao prilika za nastavak dubljih integracija kojima se do sada Britanija odupirala više od drugih. Bez Britanaca, smatraju europski diplomati, bit će lakše stvoriti konsenzus unutar EU o reformama politike obrane i sigurnosti, vanjske politike, pristupa poreznoj politici i nekim drugima koje znači prenošenje dodatnih ovlasti u zajedničke institucije u Bruxellesu. No, otpor tome sada se javlja u nekim državama srednje i istočne Europe, pogotovo Poljskoj i Mađarskoj koje nisu baš u sjajnim odnosima s institucijama u Bruxellesu, posebice ne s Europskom komisijom. Kao jezgro budućih integracija svakako vide eurozonu, za koju predlažu i poseban proračun.
Poljska, Mađarska i Češka su u Schengenu, ali nisu u eurozoni. I ne žuri im se uvesti euro. S druge strane, tri najsiromašnije članice Europske unije - Bugarska, Hrvatska i Rumunjska - nisu ni u eurozoni ni u Schengenu te imaju drukčiji pristup. Žele što prije ući u Schegen i uvesti euro. Za Schengen su Rumunjska i Bugarska odavno ispunile uvjete, ali zbog političkih stavova nekih država članica odluka o tome još nije usvojena u Vijeću. Zato je predsjednik Europske komisije Juncker u svom godišnjem govoru o stanju Unije i zatražio da se te države odmah prime u Schengen te da, čim ispuni uvjete, pristupi i Hrvatska.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković o tome je u Tallinnu, na marginama neformalnog summita EU, razgovarao ne samo s predsjednikom Europskog vijeća Tuskom, već i s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, francuskim predsjednikom Macronom, talijanskim premijerom Paolom Gentilonijem i drugim kolegama. Svoje viđenje on je iznio i na radnoj večeri u estonskom glavnom gradu tijekom tog skupa posvećenog budućnosti Europe.
Plenković želi osigurati da Hrvatska bude dio budućih integracija i da joj vrata za to ostanu otvorena. "Za nas je bitno da bilo kakva rasprava o budućnosti Europe bude u formatu svih članica. To je ključ jer ako se izmjesti u neki neformalni format sa strane, gdje ne bismo svi bili za stolom, onda riskiramo operacionalizaciju Europe više brzina. Hrvatska u ovoj fazi ima sav interes da bude čvrsto ukorijenjena u institucionalni okvir EU, a to je zadaća predsjednika Tuska i mislim da smo se tu sasvim dobro razumjeli te da se međusobno podržavamo", rekao je Plenković novinarima nakon summita u Tallinnu.
Nakon prošlotjednog posjeta povjerenika EU za unutarnje poslove i migracije Dimitrisa Avramopoulosa Zagrebu, jasno je da Hrvatska računa na napredak prema punopravnom članstvu u Schengenu. Avramopoulos je najavio da će se što prije dovršiti evaluacija koja bi trebala potvrditi da je Hrvatska ispunila tehničke kriterije za Schengen. Kad je pak riječ o političkoj potpori u Bruxellesu, nije tajna da ona postoji. Europska komisija ne samo da želi da se po svaku cijenu Schengen očuva, nego i da se proširi jer se time jača i kontrola vanjskih granica Europske unije, a u tome Hrvatska ima ključnu ulogu. Cilj je hrvatske Vlade da što prije dobije zeleno svjetlo o ispunjavanju tehničkih uvjeta kako bi se sve pripremilo za političku odluku o pristupu Schengenu u prvoj polovici 2019. To bi bilo manje od godinu dana prije hrvatskoga predsjedanja EU u prvoj polovici 2020. No, oko Schengena se, kako smo vidjeli u slučaju Rumunjske i Bugarske, mogu pojaviti i prepreke koje su izvan nadležnosti Europske komisije.
Hrvatska je u nešto boljem položaju jer je ušla u EU bez potrebe dodatnog monitoringa iz područja pravosuđa i unutarnjih poslova. Mehanizmi nadzora, koji se zovu "Mehanizmi verifikacije i suradnje", za Bugarsku i Rumunjsku još su na snazi premda je prošlo više od deset godina otkako su te dvije države ušle u Uniju. Bugarska će za tri mjeseca čak i preuzeti predsjedanje EU, a godinu dana poslije predsjedat će i Rumunjska. Postalo je krajnje neugodno da država koja predsjeda Unijom ne ispunjava uvjete borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala te funkcioniranja pravosuđa kako bi se ti mehanizmi ukinuli.
Neke države upravo razloge za postojanje takvog Unijina monitoringa nad tim državama koriste kao argument u sprečavanju njihova pristupa Schengenu. Hrvatska takav problem nema, ali može imati političku prepreku iz Slovenije koja je već najavila da bi nas mogla blokirati zbog bileteralnog spora oko odluke arbitražnog suda o razgraničenju. Ako Slovenija to učini, bez obzira na to što svi u Bruxellesu kažu da je ulazak Hrvatske u Schengen možda najviše u interesu Slovenije, Komisija neće puno moći pomoći, kao što ne može previše pomoći ni Sloveniji u pritisku da Hrvatska promijeni stav i prihvati odluku arbitražnog suda za koji Hrvatska smatra da je bespovratno diskreditiran.
Hrvatska Vlada, u suradnji s Hrvatskom narodnom bankom, priprema i studiju o koracima za ulazak u eurozonu, koju će obaviti 30. listopada u Zagrebu. Hrvatska u tome računa i na pomoć Europske komisije i procjenjuje da u eurozonu može ući za pet-šest godina. Predsjednik Europske komisije Juncker najavio je i stvaranje posebnih instrumenata za pomoć državama koje žele ući u eurozonu. Hrvatska je svjesna da, odgodi li se previše pristup Schengenu i eurozoni, može ostati neka vrsta EU članice drugog reda. I zato, za razliku od nekih drugih zemalja članica, nema dilema oko tih ciljeva.