Nije to bilo ni tako davno, prošloga tjedna, kad se frend pojavio u onom uredu za useljenike u Njemačkoj i rekao da je, eto, i on došao. Kaže da je sve bilo u redu, da ga je dočekao neki tip sterilno bezličnog izgleda koji se jednako tako nasmiješio, nešto kucnuo po tastaturi i počeo razgovarati s njime.
- Baš, ono, odlučili ste ostati? - pitao je nezainteresirano. - Da - rekao je ovaj skrušeno, gotovo se ispričavajući. - Ništa ne razumijem, vaša je zemlja članica EU, zar ne? - pitao je službenik njemačke države, neki uhljeb. - Da, već nekoliko godina - kazao je frend razmišljajući baš o toj činjenici da je Hrvatska tog ljetnog dana 2013. slavila činjenicu da je postala dio neke velike, napredne zajednice i da su svi po tko zna koji puta vjerovali kako će se sve popraviti i biti bolje. - Vašu zemlju vodi jedna stabilna, konzervativna stranka, zar ne? - pitao je taj Švabo prilično egzotičnog izgleda za jednog Nijemca, barem onog Nijemca kakav postoji u hrvatskim bajkama. Ovaj je više izgledao kao netko iz obitelji one djece na koju je pucala hrvatska policija. - Pa, da, to vam je HDZ, oni jako dugo vode Hrvatsku. U dva navrata su je vodile lijeve vlade, ali one su bile sasvim lijeve za taj posao - ispričao je ozbiljan čovjek koji je odlučio zagrebački asfalt zamijeniti za bilo koju ulicu u bilo kojem njemačkom mjestu. - Pa, nije li baš šef te stranke na zadnjem kongresu stranke rekao: “Borimo se za Lijepu našu, zemlju marljivih ponosnih i otvorenih ljudi, za Hrvatsku u kojoj je ključna politička snaga jak, okupljajući, moderan HDZ. Sve to možemo ostvariti kada smo složni, jer kad smo složni i u najgorim uvjetima HDZ je nepobjediv. Ta sloga, snaga i zajedništvo želim da nas krasi i u godinama koje su pred nama”, pitao je djelatnik administracije Angele Merkel, citirajući premijera Plenkovića. - Točno, u pravu ste - potvrdio je donedavni posjetitelj Jabuke navlačeći izraz nelagode na svoje lice.
- Čekajte, vi niste Stier, ni Kovač! Bježite li iz HDZ-a? - pitao je Hrvata koji je u ruci držao onaj odurni plastični fascikl i žicao potrebne potvrde kojima će si pribaviti njemačko osiguranje i sretniju budućnost. - Ne, nisam ni Stier ni Kovač, a ni član HDZ-a - priznao je uz uzdah.
- Da jesam, ne bih imao razloga odlaziti, već bi se moja stranka pobrinula za mene - priznao je svoj životni promašaj koji mu je definirao sudbinu. - Pa, vi niste partijska država - zafrkavao ga je Nijemac kojemu se svidjela ova neobavezna igra. - Nismo, ali bi bilo bolje da jesmo jer bi se onda znala pravila, a ne bih računao na vlastito obrazovanje i sposobnosti. Ja sam, vam, ustvari, luzer. Mirno sam živio u toj zemlji, ignorirao politiku jer sam mislio kako nabaviti stan, kupiti neki automobil, otići ljeti s obitelji na more, sanjao o nekom većem putovanju jednom godišnje ili makar svake dvije, kupovao sam u Konzumu i Lidlu, veselio se Ikei i brzom internetu… - krenulo je prosječnog hrvatskog birača s povjeravanjem nepoznatom čovjeku. - U stvari, niste slobodni? - pitao je ćato kuckajući po tastaturi. - Oh, jesmo. Jako. Evo, sada smo organizirali prikupljanje potpisa za dva sasvim luda referenduma i nitko se ne uzbuđuje zbog toga. Čak, predsjednica daje podršku tim inicijativama iako tvrdi da ne daje, ali znate kako je to s riječima i obećanjima političara. Ako im uspije smuljati Ustavni sud, onda ćemo glasati za to da se ukinu prava manjinskim zastupnicima i povećaju prava nasilnicima nad ženama. S time da će se moći elektronski glasati, ali ne znam za nasilje.
Mislim da će ono i dalje morati biti verbalno, psihičko i fizičko. Samo bi odbacili Istanbulsku konvenciju na referendumu - objasnio je političke slobode i razinu gluposti u Hrvatskoj budući iseljenik. - Onda, nemate, dobru medicinsku skrb - znatiželjan je bio tip za kompjutorom. - U stvari, imamo, sve nam je dostupno, ali najčešće nemamo vremena dočekati red za specijalističke preglede pa je to nešto kao gledanje u zvijezde. Sve je lijepo, ali jako daleko - pohvalio je dosege hrvatskog zdravstva, prešutjevši da se pojavio trend necijepljenja kako ne bi ispalo da se sam uputio u njemačku karantenu. - Vjerske slobode vam nisu dostupne - glasilo je sljedeće pitanje koje je moglo osigurati i bolju podršku njemačke države.
- Jesu, svi katolici su dobro, djeca uče vjeronauk, a možda se vrati i ideja ravne ploče, ali ja sam ateist - rekao je tip koji je još prije mjesec dana pio kavu u malom kafiću iza ćoška, onako, za svaki slučaj da mu ne uvale porez crkvi jednom kada postane legalan u novoj domovini. - Niste obrazovani - bilo je novo pitanje. - Jesam, formalno, ali sam dosta i sam učio i osposobljavao se za 21. stoljeće - istaknuo je spremnost za učenjem. - Zašto ste onda uopće došli? Ne bi trebalo da vam je tako loše - nije bio siguran u to što čuje skromni službenik. - Pa, znate, svi moji frendovi su već ovdje. Zato smo pali ispod 4 milijuna. Ono tamo je eksperiment koji se radi po sistemu pokušaja i pogrešaka. Tamo se pokapaju snovi i stvarno više nema smisla. A što je najgore, i u HDZ-u i SDP-u su dosta žilavi, trajat će - glasio je zadnji argument za njemačku adresu.