Već odavno - možda još od 1991. i velike propovijedi kardinala Franje Kuharića, koji je upozorio da ne smije biti osvete čak ni kada je protivnik krajnje nehuman - iz Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu stigle snažnije ekumenske poruke od subotnjih iz Vukovara i Škabrnje. Možda se radilo o nečemu što se tako skoro neće ponoviti, međutim, propovijedi biskupa Antuna Škvorčevića i vojnog ordinarija Jure Bogdana pokazuju da ovdašnja crkvena hijerarhija nipošto nije unisona i isključivo okrenuta prošlosti, što je postala praksa u posljednjih četvrt stoljeća, kada se slušaju istupi Josipa Bozanića, Vlade Košića, Valentina Pozaića i ostalih desno orijentiranih biskupa.
Jer jako se rijetko od ovdašnjih biskupa mogu čuti riječi poput “uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije, mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu”, kako je rekao Antun Škvorčević uz slikovito upozorenje da “mržnja truje sadašnjost i krade budućnost”. Nikada do sada neki dostojanstvenik Katoličke crkve u Hrvatskoj nije izgovorio riječi kao što su “Koliku li je razdaljinu među Srbima i Hrvatima očitovala agresija minuloga rata u Hrvatskoj, posebno ovdje u Vukovaru. Nakon svega, kako se založiti da ne ubijamo jedni druge, kako se založiti da dokinemo podjele u nama, da ne budemo jedini protiv drugih, nego jedni s drugima ili, još bolje, jedni za druge, i tako svi budemo pobjednici i postignemo svoje dostojanstvo”, upitao je požeški biskup uz nadu da će Katolička crkva u Hrvatskoj i SPC naći načina zajednički se zauzimati oko toga da ne bi bili jedni protiv drugih.
Ali, to nije bilo sve jer u isto vrijeme gotovo ista poruku stigla je iz Škabrnje, s mise za tamošnje žrtve pokolja 1991. godine. Vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan je u propovijedi na 26. obljetnicu masakra upozorio da kršćanska načela valja poštovati i ne može se mržnjom pobijediti mržnja, a još manje profitirati na mrtvima. “Ako na zlo pokušavamo odgovoriti zlom, onaj koji nam je nanio zlo, uspio je. Poigravati se dostojanstvom poginulih žrtava i s patnjom živih, veliko je zlo”, objasnio je msgr. Bogdan i dodao da je “potrebno što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti”.
Treba ponoviti kako već dugo i predugo nismo u jednom danu čuli snažnije crkvene poruke od ovih koje su uputili Škvorčević i Bogdan. Ne samo zbog ekumenskog sadržaja, kako u Vukovaru tako i u Škabrnji, nego i etičke dimenzije (Škvorčevićevo “da ne budemo jedini protiv drugih, nego jedni s drugima ili, još bolje, jedni za druge”), ali i gledanja naprijed (“potrebno je što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti”, kako je predložio Jure Bogdan). Kada se uzme u obzir da je Crkva u Hrvata izrazito konzervativna i nacionalna, a dio biskupa gotovo otvoreno izražava simpatije za NDH i ustaški pokret, ove dvije subotnje propovijedi predstavljaju ugodno osvježenje, jer ne treba biti naivan i povjerovati u nekakvu iznenadnu katarzu. Sumnjamo da čak i Duh Sveti posjeduje takvu moć.
Ali, i ovo je važan korak naprijed. Dovoljno je, uostalom, usporediti recentni Škvorčevićev nastup s prošlogodišnjom propovijedi kardinala Josipa Bozanića, također u Vukovaru, kojom su dominirali apokaliptični tonovi: “Koji su to dobri plodovi izrasli iz provociranja hrvatskih branitelja?” upitao je Bozanić pa se prebacio na “nemar prema istini o Drugome svjetskom ratu i o komunističkome poraću, što je do danas s debelim naslagama laži; i zbog tog nemara, iste laži još uvijek iznova truju našu sadašnjost”.
Ipak, logično je zapitati koliko su spomenute propovijedi plod slobodne volje biskupa i vojnog ordinarija, a u kojoj mjeri uvjetovane nedavnim posjetom Pietra Parolina, državnog tajnika Svete Stolice i najbližeg suradnika pape Franje.
Parolin je tom prilikom pohvalio rad Mješovite komisije Katoličke crkve i SPC-a, “kao gestu od velike ekumenske vrijednosti prema našoj pravoslavnoj braći”, i pritom zatražio da se kroči zajedno prema željenomu jedinstvu, uz zaključak da ne treba dopustiti “da bude uzaludna ponuda pomirenja koju ono nosi sa sobom, svjesni da je upravo ovo temelj na kojem treba graditi jedinstvo: oproštenje i pomirenje”.
U najkraćem, ono što je izaslanik Svetog Oca rekao u Zagrebu prije dvadeset dana, ponovio je u proširenoj i dotjeranoj verziji požeški biskup u subotu u Vukovaru. Zna se kako izgleda hijerarhija u Rimokatoličkoj crkvi i uglavnom se ništa ne događa slučajno. Franjo želi kakav-takav konsenzus ovdašnjih katolika i pravoslavaca, a kako može utjecati na prvospomenute, u Vukovaru i Škabrnji, umjesto optužbi i podsjećanja na krvavu prošlost, govorilo se o zajedništvu dvaju naroda i budućnosti. Ako ništa, probijena je prva prepreka.
A onda je predsjednica države osjetila potrebu izjaviti: “Puno će još vode proći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje”. I opet, poslije koraka naprijed, uslijedio je korak unatrag.