TVRDOGLAVE ČINJENICE

Je li ijedan od kandidata za predsjednika sposoban priznati svoju grešku

CROPIX

Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić

Kult snažnog vođe još je jak pa je možda i to razlog što izborni stratezi i propagandisti od toga zaziru

Ako ste punoljetni i zaposleni, dobre su šanse da ste barem jednom u životu sudjelovali u razgovoru za posao, bilo kao onaj koji traži posao ili kao onaj koji traži radnika. Na svakom takvom razgovoru prije ili poslije potencijalnom zaposleniku biva upućeno pitanje: Koje su vaše mane?

Radi se, dakako, o trik pitanju, a njegova specifičnost izražena je upravo u tomt da nitko zapravo na njega ne odgovara iskreno, a niti onaj koji ga upućuje očekuje da će dobiti iskren odgovor. Dapače, nezabilježeno je da bi netko na to pitanje odgovorio iskreno nabrajajući svoje mane koje bi ga mogle diskvalificirati od dobivanja radnog mjesta za koje se natječe. Upravo suprotno, strategija za sučeljavanje s mrskim izazovom samokritike jest da se kao mana navede radikalizirana verzija inače pozitivne osobine. Koja je vaša najveća mana? Previše sam fokusiran na detalje. Postanem nestrpljiv kad kasnim s dogovorenim rokovima. Ne znam delegirati posao. U prijevodu, ti odgovori zapravo znače: pedantan sam, ne volim kašnjenje...

Pitanje je toliko učestalo da na internetu danas postoje doslovno stotine stranica koje nude prijedloge prihvatljivih odgovora, prilagođenih industriji, radnom mjestu, profilu sugovornika. S obzirom na to, logično je zapitati se zašto i dalje pitanje o manama ostaje integralni dio intervjua za zapošljavanje. Odgovor je vjerojatno u tome da njegov smisao niti nije u tome da dovede do konkretnog i posve iskrenog odgovora, nego da stvori situaciju u kojoj će ispitivač dobiti nekakav uvid u samospoznaju kandidata i sposobnost kritičkog razmišljanja o vlastitom djelovanju. U tom kontekstu i u tjednu kad smo dobili priliku čuti predizborne programe dvoje - prema anketama - trenutačno vodećih kandidata za pobjedu na predstojećim predsjedničkim izborima, vrijedno je zapitati se kakav je samospoznajni potencijal ljudi koji pretendiraju obnašati najvišu državnu funkciju.

Dakako, predsjedničkim kandidatima u ovim prilikama nitko nije postavljao pitanja pa, sukladno tome, nisu niti bili suočeni s pozivom da govore o svojim manama, krivim potezima i lošim odlukama. Ipak, samokritičnost kao osobina ne bi trebala ovisiti o vanjskom poticaju. Primjerice, iza Kolinde Grabar-Kitarović je gotovo pet godina obnašanja dužnosti predsjednice. Tih pet godina, čak i po ocjeni najbenevolentnijih analitičara, bilo je obilježeno brojnim brzopletim reakcijama, čudnim inicijativama i angažmanom koji je zalazio duboko u sfere dnevne politike.

U konačnici, u tom razdoblju predsjednica je promijenila praktički cjelokupni savjetnički tim, prekinula kontakt s nekim nekoć bliskim osobama, a rastanak s nekadašnjim savjetnikom za unutarnju politiku imao je crnokronikaških elemenata. U trenutku kad od birača traži podršku za još jedan mandat, samo ta činjenica mogla bi biti osnova za svojevrsnu samokritičnost i obećanje za budućnost. Umjesto toga, predsjednica je biračima servirala novu porciju obećanja, samohvale i parola da vjeruje u Hrvatsku - što god to značilo.

Isto, pa možda i još u većoj mjeri vrijedi za Zorana Milanovića. Bivši premijer s čela SDP-a otišao je nakon izbornog poraza od HDZ-a, garniranog nizom anticivilizacijskih izjava poput one o Plenkovićevoj “majci vojnoj lekarki” te “Srbiji koja je šaka jada”. Njegovu ponovnu političku aktivaciju dobar dio birača ljevice dočekao je sumnjičavo, čekajući da Milanović prizna da su to bile pogreške i na taj način demonstrira kako je spoznao svoje propuste. Nakon Milanovićevih javnih istupa očito je kako će čekati i dalje jer SDP-ov kandidat - vjerojatno osokoljen činjenicom da na ljevici zapravo nema ozbiljnijeg protukandidata - ne smatra kako mora govoriti o svojim krivim potezima. Možda i bolje, samokritičnost ima smisla jedino ako je iskrena...

Na koncu, ništa veću širinu samospoznaje nisu pokazali ni ostali kandidati, poput Miroslava Škore i Mislava Kolakušića. Škoro, koji kampanju temelji na pozivanju na rušenje duopola HDZ-a i SDP-a, dva puta je bio aktivan u HDZ-u, no o tom razdoblju ne govori kao o propustu ili pogrešci, već ga - sukladno korporativnoj praksi - nastoji prikazati kao dokaz vlastite vrline. Kolakušić, pak, javnost je ovih dana izvijestio o svojem moralnom negodovanju činjenicom da domaći news portali objavljuju “golotinju”, bez refleksije ili kajanja što je tek donedavno i sam iz hobija snimao artističke fotografije oskudno odjevenih djevojaka. I ta, bogomdana, prilika za samokritiku tako je propuštena.

Zašto su domaći političari tako neskloni priznanju svojih pogrešaka? U kulturalnom smislu pokajanje je sastavni dio naših običaja - novinski urednici odavno prepoznaju tiražnu moć naslova s riječima kao što su “ispovijest” ili “moja istina”. U religijskom smislu, pak, čin povratka odbjegle ovčice ili razmetnog sina trenutak je iskrenog ushita. U politici, pak, kult snažnog vođe još je uvijek jak pa je možda i to razlog što izborni stratezi i propagandisti od toga zaziru. No, cijena takve prakse je odbijanje dobrog dijela racionalnijih birača koji ipak vjeruju kako se na pogreškama nešto može i naučiti. A onaj koji svoju pogrešku nije kadar prepoznati, očito nije ni sposoban išta naučiti.

Izdvajamo