Odlazak Davora Bernardića, netom izabranog predsjednika SDP-a i njegovih bliskih suradnika na polnoćku u zagrebačkoj katedrali, izazvao je priličnu buku u ovdašnjem medijskom miljeu. Na društvenim mrežama traju rasprave je li lider ljevice trebao otići na misu koju je vodio kardinal Josip Bozanić, koji je, formalno, najviše rangirani predstavnik Katoličke crkve u Hrvatskoj (iako nije čelnik Biskupske konferencije), a ovdašnja je Crkva godinama optuživala Vladu Zorana Milanovića kao "nenarodnu" i blisku Udbi, što god to značilo.
Je li, dakle, Bernardić pogriješio odlaskom na Bozanićevu propovijed?
U naciji kratkog pamćenja zaboravlja se kako je i Milanović otišao slušati Bozanića i tada nitko iz lijevog centra u tome nije vidio ništa skandalozno. U tom smislu, Bernardićev odlazak u katedralu tipična je politička gesta pružanja ruke ideološkim neistomišljenicima koja sugerira da želi smanjivanje tenzija u odnosima s Crkvom. Osim toga, Davor Bernardić se deklarirao kao katolik i za razliku od nekih drugih političara barem su mu poznati rituali na polnoćki.
Znači li to da bi SDP mogao početi mijenjati svjetonazor?
Kada bi se to dogodilo, Socijaldemokratska partija izvršila bi samoubojstvo. SDP predstavlja onaj segment hrvatskog društva koji zastupa bitno drukčiji svjetonazor i vrijednosti nego ovdašnja Katolička crkva. Na jednoj strani su pobornici liberalnog društva, antifašizma, prava seksualnih manjina i žena na pobačaj, a na drugoj zagovornici klerikalizacije, nerijetko puni sentimenta prema NDH i apsolutni protivnici prava žene na pobačaj ili istospolnih zajednica. Ako je Bernardićev odlazak Bozaniću sugerirao spremnost na dijalog s neistomišljenicima, onda je opravdan, a za sada ništa ne upućuje na to kako će SDP mijenjati svoju politiku.
A hoće li Crkva postati benevolentnija prema SDP-u?
Moš' mislit. Pričekajmo prvu sljedeću javnu polemiku o pobačaju ili partizanima i sve divizije s Kaptola opet će raspaliti po SDP-ovcima.