Osim što je izazvala nelagodu kod potpredsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i niza uglednika u bijelim kutama, zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić hrabrim je istupom u Saboru o slučaju neprimjereno bolne i neugodne kiretaže izazvala erupciju ženskog bijesa i potaknula stotine žena da iznesu svoje ružno iskustvo iz hrvatskih bolnica prilikom spontanog pobačaja ili porođaja.
Zastupnica je progovorila o onome što su tisuće žena iskusile, o čemu se dosad kod nas malo javno govorilo, o sustavnom mučenju žena u zdravstvenim institucijama, o institucionalnoj mržnji prema ženama i njihovu osjećaju manje vrijednosti zbog kojeg sve to prešućuju.
Ono što je desetljećima bilo normalno, danas više nije, to je odlika novog vala ženske samosvijesti koje je potaknuo #MeToo pokret. Pravo glasa, kažnjavanje silovanja, borba protiv nasilja obitelji: da, sve to, ali sada tražimo i da nas tretirate kao ljude. Kao ljudska bića jednakovrijedna muškarcima. Tamo u Americi #MeToo je izazvao potres, koji se blago osjetio sve do nas.
Kod njih je fokus na seksualnom uznemiravanju na poslu, ovdje je prvi stradao notorni ortoped iz zagrebačke bolnice Dubrava. Onaj koji je pitao pacijenticu je li ju muž prvi put jebo sprijeda ili zguza, jer ako je bilo zguza, morao je vidjeti da je grbava, a ako je bilo sprijeda, onda ga je uspjela prevariti pa ju je oženio tako grbavu. Za ortopedovo iskaljivanje na ženama šefovi su znali godinama, ali ih nije bilo briga, sve dok mediji nisu našli prostor za desetke gnjusnih svjedočenja. Pa je dobio otkaz. No danas znamo samo ime Lane Žugić, hrabre pacijentice koja je svojim svjedočenjem u emisiji Provjereno uspjela nemoguće, a to je da dugogodišnjeg verbalnog zlostavljača koju godinu od penzije maknu iz ugledne kliničke bolnice.
Zbog čega je naš zdravstveni sustav najpogodniji da baš na njemu puca mehanizam mizoginije, ne znam.
Možda zato što javno zdravstvo tone u svijetu gdje je zarada važnija od spašavanja ljudskih života, pa je doktora ovdje lakše optužiti nego recimo svećenika ili direktora. Ne maltretira se i vrijeđa žene samo u bolnicama, ali o onome u bolnicama usudile su se progovoriti.
Ono što upadljivo izostaje su iskazi žena koje su svojevoljno izabrale pobačaj.
Za opis patnji pri porodu možeš računati na neko suosjećanje, i u slučaju spontanog također. Ali ako si se odlučila svojom voljom na pobačaj, nebitno iz kojeg razloga, bolje ti je da šutiš. Zašto?
Tko je i kada zabranio pobačaj? Ili smo već u diktaturi gdje se vlada silom a ne zakonima, dok su Jandrokovićev Sabor i Plenkovićeva Vlada samo marionete? Prema istraživanju Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, umjesto osam bolnica, kako je to bilo 2005. godine, samo dvije bolnice (od njih 30) na kraju 2014. nisu obavljale pobačaj na zahtjev, ona u Požegi i zagrebački Sveti Duh. Tako stoji stvar službeno, no novinarka Mašenjka Bačić napravila je u travnju malo istraživanje koje je pokazalo da se ne možeš prijaviti za abortus ni u Splitu, Vinkovcima i Našicama. Protuzakonito, jasno.
Nacija treba roditeljice i žene se jedino kao majke usuđuju progovoriti o tome što doživljaju pri porodu ili pri neuspjelim, željenim trudnoćama. Pa i onda ih se vrijeđa i omalovažava. Druge šute, osjećaju se posramljeno i prestrašeno.
Pobačaj je zakonski dozvoljen, ali na djelu je sila jača od zakona. Zakoni postoje da bi zaštitili pojedinca od samovolje moćnika: prema svima isto. Kod nas ta zaštita ne funkcionira. Po zakonu imaš pravo, a u stvarnosti nemaš.
I ne bunimo se.
To je strah. U ovoj je zemlji gadno biti Srbin, peder i žena. Na papiru imate sva prava, ali jasno je da nemate. Slušaj doktora Karelovića, šuti i pati.