BRISELSKI POUČAK

Jean-Claude Juncker nedostajat će i onima koji ga nisu voljeli

European Commission President Jean-Claude Juncker arrives for a European Union leaders summit that aims to select candidates for top EU institution jobs, in Brussels, Belgium June 30, 2019. REUTERS/Johanna Geron
REUTERS

Jean-Claude Juncker

Bivšeg predsjednika EK mnogi će pamtiti po izravnim odgovorima, spontanosti, ali i po poljupcima kolegama

Ne događa se često, zapravo se nikad nije dogodilo, da stotine novinara u Bruxellesu plješću jednom političaru. Ali prošlog petka, zadnjeg radnog dana Jean-Claudea Junckera na čelu Europske komisije, bio je izuzetak. Uime novinara talijanski je kolega na zadnjoj tiskovnoj konferenciji rekao zbogom Junckeru kao šefu Komisije, napomenuvši da će nam nedostajati njegova spontanost, smisao za humor i izravni odgovori. Pljeskali su mu novinari, ne da bi mu zahvalili, nego poručili da će nam političar kakav je Juncker nedostajati.

Nova generacija političara, s brojnim savjetnicima za PR, stručnim savjetima i unaprijed pripremljenim odgovorima na sva moguća pitanja, sada je na sceni. Njihovi odgovori, kao i odgovori njihovih glasnogovornika, često su, gotovo uvijek, predvidljivi. Nešto blizu robota; pritisneš gumb i on da očekivani, ali točan odgovor. Bez puno entuzijazma, osjećaja ili drame. I kada pokušaju zvučati spontano, često budu smiješni jer im to ne ide.

A Juncker je u više od 20 godina dokazao da nije takav. Mnogi će ga pamtiti po tome kako grli i dijeli poljupce kolegama. Kako ih časti raznim epitetima, od izraza ljubavi do oslovljavanja epitetom “diktator”. Kada je EU bila u krizi, govorio je da je ona u dubokoj krizi. Da je slušao savjetnike, a i na zadnjoj presici je rekao da on niti sluša niti dijeli savjete, ne bi nikad priznao da je EU u krizi, da EU griješi. Jer prema unaprijed pripremljenim skriptama u velikoj birokraciji, ona nikad ne griješi. Često “nauči lekciju” ili “nađe prostora za još veći napredak”, ali priznati pogrešku nije nešto što savjetnici preporučuju šefovima.

Ekonomski Juncker ostavlja EU u vrlo dobrom stanju. Ni jedna država nije u recesiji, svugdje pada nezaposlenost, Grčka je spašena od bankrota, a euro nikad jači i popularniji među građanima EU. Sve su to rezultati EU postignuti u mandatu Jeana-Claudea Junckera na čelu Europske komisije.

No, on i na oproštaju govori o onome zbog čega žali - o greškama. Priznaje da je trebao ranije izaći pred novinare i odgovarati na pitanja o skandalu Lux leaks, da nije trebao slušati tadašnjeg britanskog premijera Davida Camerona da ostane po strani i ne sudjeluje u kampanji informiranja uoči referenduma o Brexitu. Smatra da je Komisija tu pogriješila jer da je na vrijeme Britancima davala točne podatke i činjenice, kako bi se razbijali mitovi o EU, možda bi Britanci drukčije glasali i ostali u EU. Junckeru je zapravo najviše žao što se tijekom njegova mandata dogodio Brexit, iako, kako sam kaže, on odlazi iz EU i prije Britanije. To vidi kao nešto što je suprotno od pokreta europskog ujedinjenja koji je stalno išao prema širenju.

Kritizirao je zadnji neuspjeh EU u pokušaju usvajanja odluke o otvaranju pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom nazvavši je “teškom povijesnom pogreškom” koja može imati posljedice i po trajnu stabilnost u regiji koja je kao trbuh opkoljen Europskom unijom i kojoj je obećana perspektiva članstva u EU. Pozivao je stalno na solidarnost svih u EU, i onih koji više daju u proračun, i onih koji više primaju, a trebali bi, primjerice prihvatom izbjeglica, pokazati solidarnost prema drugima. Njegovim odlaskom gotovo završava krug odlaska europskih idealista s političke scene. A takvi političari kao on, ili Romano Prodi prije njega, kao Jacques Delores i Jacques Santer, kao Helmut Kohl, ali kao i Angela Merkel, stalno pokušavaju provesti ono u što vjeruju bez obzira na to je li to u danom trenutku popularno ili nije.

Oni ne mijenjaju preko dana stav o nekom ključnom pitanju, što je dio vrijednosti na kojima je izgrađena Europska unija, samo zato što to prema anketama postaje popularno među građanima. Juncker je branio euro kada se govorilo da ta valuta nestaje. Danas je povjerenje građana EU u zajedničku valutu najveće u povijesti. Branio je i svoj program o investicijama kada je mali broj ljudi u to vjerovao, a danas je taj investicijski plan pomogao u stvaranju milijuna novih radnih mjesta.

Juncker je bio 18 godina premijer i ministar financija Luksemburga i u tom svojstvu je sudjelovao i na povijesnom summitu u Maastrichtu kao i na 147 ostalih povijesnih i manje povijesnih summita EU. Govorio je donedavno da je zadnji preživjeli političar (u smislu političke karijere) iz Maastrichta, uz euro valutu. Sada kaže da je euro ostao jedini preživjeli iz Maastrichta.

I, na kraju, i Juncker je ustvrdio da ne treba zahvaliti novinarima, da ih on poštuje i vrednuje njihov rad, da su oni stup demokracije, ali da političari i novinari nikad ne smiju biti saveznici. Svakako će nam nedostajati njegove anegdote kako su ga Francuzi špijunirali, kako su u Vijeću više pazili kako postaviti salvete za večeru kada je u posjet došao američki predsjednik nego o sadržaju razgovora te njegovo priznanje da je u EU nešto duboko trulo. Ostavio je važnu poruku o pitanjima vladavine prava koje, kako kaže, “u više nego jednoj državi članici nije dovoljno zaštićena”, zbog čega je duboko zabrinut, te da mu je žao što odlazi s tom brigom. Jer ako Europska unija ne može osigurati vladavinu prava u svim svojim članicama, onda može izgubiti i smisao, a još manje može takva načela promovirati izvan Unije.

Izdvajamo