SUBOTNJA MATINEJA

Jelena i Merima ili može li se vratiti nevinost tisuću puta čuvenoj pjesmi

Nevolja glazbe u doba tehničke reprodukcije umjetničkog djela ta je što ju se olako može čuti. A još ako je neka melodija jednostavna i pjevna, pa će je upamtiti i u prigodnim emocionalnim stanjima odrevati svako ponešto odvažnije čeljade, primoravši sve druge da ga čuju, nevolje se tada umnožavaju. Zahvaljujući suvremenoj elektronici, zvučnicima i pojačalima, te opasnoj navadi dvadesetog stoljeća da muziku koristi kao dekoraciju i ilustraciju svake životne dangube, ali i svake političke i ekonomske propagande, muzika je postala i sredstvo ekološkog zagađenja. Borba protiv tišine, što se oko nas bez prestanka vodi, služi utišavanju čovjekova unutarnjeg, osobnog i osobenog glasa, a posredno i gašenju čovjekove savjesti. Ali predaleko odosmo…

Nešto nam je drugo bilo pri pameti. To kako se melodije upotrebom troše. Tako i “Adio Kerida”, možda i najtužnija od onih tužnih pjesama, pogodnih za sindikalna izvođenja, ekskurzije i večernje priredbe u ferijalnim kampovima, pjesma sefardska, čiji je autor zaboravljen, pa je se smatra narodnom, postala je nepodnošljiva upravo zbog svoje tuge i pjevnosti, zbog lakoće i nježne prodornosti, tako da može ući u baš svako uho. Tu pjesmu teško je i mučno čuti, upravo zato što se toliko puta neotice čula i što su je toliko puta uz čovjekovo uho otpjevali oni koje nije baš želio čuti.

E, upravo tu je pjesmu na albumu “Lume” (izdanje Croatia Records, jesen 2018.), koji potpisuje zajedno s Merimom Ključo, otpjevala Jelena Milušić. Ali to više nije bila ona bezbroj puta čuvena, dekorativnom upotrebom i nehotičnim čuvenjima kompromitirana melodija, nego nešto što je toj melodiji prethodilo, nešto što je ova pjesma bila prije nego što su se bol i tuga artikulirale u općerazumljivu i prihvatljivu muzičku formu. Ono što se čuje preko asketskog zvuka Merimine harmonike grcanje je buduće melodije, koja jedva da se i naslućuje. Riječi su, istina, iz one pjesme koja nas je satrala tim silnim reprodukcijama, ali ih na drukčiji način čujemo, kao što i pjesmu na drukčiji način čujemo. “Adio Kerida” zvuči kao glas iz nekoga boljeg, brehtijanskog teatra. Pjesma je to koja je neponovljiva, jer je više nitko neće umjeti izvesti ovako. Jelena Milušić, ne samo u ovoj pjesmi, umije pjevati kao da plače, pjevati kroz plač, kao što su to radile Mercedes Sosa i Chavela Vargas. Ovako otplakana, “Adio Kerida” moćna je kao smrt.

“Lume” je album iz dva dijela. Prvih deset pjesama obrade su popularnih songova iz južnoslavenskih, romske i hispanskih tradicija, a sljedećih pet (među njima je “Adio Kerida”) dio su autorskog ciklusa Merime Ključo “Snoviđenja”. To više nisu obrade, nego novi glazbeni komadi nastali prema poznatom izvorniku. Pjesme koje su iz jednog preseljene u drugi zvukovni i značenjski svijet. Tako, recimo, “Tamna noći”, pjesma koje se sjećamo kao sandžačke sevdalinke, jer ju je sredinom osamdesetih takvom pjevao onodobni pjevač narodnih pjesama Rizo Hamidović, u reinterpretaciji Merime Ključo kao da se premjestila koju stotinu kilometara na jugoistok, tamo na Kosovo i na Prokletije. Ono što se prethodno već čulo u melodiji, i što je na neki način tačnije određivalo i tekst pjesme, sada je gruhnulo svom silinom. Čudo što sve mogu učiniti jedna harmonika i jedan ljudski glas…

U ono vrijeme kada je rock kultura simulirala cjelovit civilizacijski okvir i kada su, od početka osamdesetih, politički i kulturni svjetonazori i obzori cijeloga našeg naraštaja formirani iz vrste muzike koju smo slušali i iz onoga što je ta muzika u gotovo ceremonijalnom smislu podrazumijevala, muzička forma, aranžman i sredstva za izvođenje često su činili temeljni okvir prihvaćanja i razumijevanja onoga što slušaš, u odnosu na ono što ne slušaš. Tako, ako si bio punker, unaprijed ti je bilo neprihvatljivo nešto što su tada radili deklarirani hipici, a o hevimetalcima da se i ne govori.

Nakon što se krajem osamdesetih, baš nekako u vrijeme pada Berlinskog zida (što, bezbeli, nije slučajno), raspao civilizacijski okvir rock kulture, a rock’n’roll je u cjelini, sa svim svojim stilovima i subkulturama, postao samo jedan žanr ukupne popularne glazbe, neke smo, do tada zatajene pjesme mogli prvi put stvarno čuti. Od tog vremena, čini mi se, traje i planetarna epoha pop-kulturnog eklekticizma, spajanja, križanja i kalemljenja svega postojećeg, a onda i potrage za nekom novom formom koja bi, barem približno, značila ono što je prethodno značila rock kultura. Otud i tolike obrade prethodno prezrenih predložaka, otud, uostalom, i World Music, skupa s fascinacijom balkanskim folklorom, koja je započela i skončala u otužnoj bregovićijadi.

Jelena Milušić i Merima Ključo sa svim tim nemaju nikakve veze, osim što su i one djeca epohe. Na “Lume” se tako, možda i kao najneobičnija pjesma, nalazi “Danka”, jedan od par desetaka evergrina velikana kafanske šansone Tome Zdravkovića. Taj čovjek je opjevao više ženskih imena nego ijedan među ozbiljnim balkanskim songwriterima - a Toma Zdravković je u tom smislu ozbiljan, teško da ozbiljniji može biti - ali Danka je, uz Branku, možda najmarkantnija među njima. U njegovoj izvedbi, sugeriranoj oblakom duhanskog dima i nekim ledenim sarajevsko-zeničkim novembrima, vremenima hit-parada i zajedničkim turnejama narodnjaka i zabavnjaka po domovima kulture širom Jugoslavije, ta je pjesma zvučala kao tipska kafanska rekonstrukcija muške nesretne ljubavi. U nju je ugrađena tvorbena legenda o neostvarenoj ili o nemogućoj ljubavi, na osnovu koje bi se legende mogla načiniti golema antologija pjevača-pjesnika i opjevanih ženskih imena, u kojoj bi se u Tominom društvu našli i Leonard Cohen, i Jacques Brel, i Džoni Štulić, i neko vrlo široko društvo, od francuskih šansonijera do ranih trubadura novokomponovane narodne muzike, ali za sve njih bio bi karakterističan kontrapunkt muške osamljenosti i ženskoga imena.

“Danka” Jelene Milušić i Merime Ključo neka je druga, posve nova pjesma. Jelenin glas tamniji je, moćniji, u se zatvoreniji od Tominog. Njegov je bio glas neke gotovo vedre i pomirene tuge, karakteristične i za vremena u kojima je pjevao i za žanr koji je u velikoj mjeri za sebe samoga i stvorio, dok je njezin glas dramatičniji i opasniji, on najvješćuje nešto što nikako ne može dobro i sretno završiti. U tom glasu nema mirenja.

Konačno, pjesmu “Danka”, najmuškiju među muškim pjesmama, pjeva žena. Ona je, međutim, ne pjeva onako kako bi Himzo Polovina pjevao ženske pjesme - posredno ih interpretirajući, donoseći ih kao muški glas ženskoga glasa - nego Jelena Milušić “Danku” pjeva iz uvjerenja i iz priče koju ta pjesma donosi. Ta “Danka” je nepatvoreni queer, i to je apsolutno divno! Nevjerojatno je kako se, ovaj put uz minimalne pomake, neka pjesma, pripovijetka, roman, može promijeniti i pretvoriti u nešto drugo.

“Lume” je sjajan, sasvim neočekivan komad glazbe, ali i dobar, makar i jednokratan, kulturni i civilizacijski okvir u koji slušatelj može uklopiti i njime zaštititi vlastiti svijet. Svaka je pjesma, ako je dobra i tačna, forma čiste duhovnosti. Ono čime su se Merima Ključo i Jelena Milušić, uz minimalnu pomoć gitarista Miroslava Tadića i Atille Aksoja na po jednoj pjesmi, na ovom albumu bavile jedinstven je pokušaj reinterpretacije nečega što je prethodno već postojalo. Jedinstven već po tome što je u ovih petnaest reinterpretiranih pjesama uloženo više imaginacije i kreativne energije nego u sto i petnaest novonapisanih, biva, iz ničega stvorenih pjesama. Golemo je to za ovog slušatelja.

Izdvajamo