MAČKA U VELJAČI

JELENA VELJAČA I ja sam mislila da će sve biti bolje ako se vratim jednom svom bivšem dečku

    AUTOR:
    • Jelena Veljača

  • OBJAVLJENO:
  • 27.06.2016. u 14:48

Zagreb, 170109.
Jelena Veljaca, spisateljica i glumica.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Nitko se više od mene nije htio preseliti sa zagrebačkog sjevera u centar grada. A onda je to zaista postala realna opcija. Patila sam godinama na brdu, i stalno sam se žalila kako je tu živjeti nepodnošljivo: falio mi je kolnik, dućani, miris centra, ravne površine, civilizacija, ljudi koje mogu sretati na svakom koraku. Nedostajala sam ja samoj sebi, ona koja pješice ide od točke A do točke B, ona koja studira na Akademiji, ona koja nema potrebu sjesti u auto osim ako ne ide na izlet izvan grada, ona koja voli beskonačne ljetne večeri po centru. A onda je to postala realna opcija, i ja sam skočila oduševljena idejom u želji da zgrabim tu priliku: napokon ću biti svoja na svome, vratit ću se kući; Amerikanci bi to zvali homecoming! U mašti sam već pakirala kofere, šetala se s L. po Cvjetnom, Svački, svom starom kvartu, provodila beskonačne dane podsjećajući se, romantično, što je zapravo moj identitet, a onda sam se ogledala oko sebe i shvatila da sve to skupa radim iz predivnog zelenog naslonjača u novom stanu koji više nije bio tako nov.

No, nije bio ni star. Bio je - pa - moj. Zeleni sam naslonjač kupila u zadnjem krugu uređenja, onda kad sam već dugo živjela sama, i onda kad sam zadnji put odustala od preseljenja, prigrlivši nekako, na jedvite jade, i brdo i manjak civilizacije i sve ono što je val graditeljskih pothvata u Zagrebu u dvijetisućitima donio sa sobom kao smeće - ružne betonaže koje samo vrlo autoironični autori mogu nazvati “urbanim vilama”, neprilagođene površine bez parkova, klupica, dućana i bilo kakvog plana i programa, što je ljudskoj duši na kraju dana (a i tijekom njega) ipak potrebno. Našla sam se u tom naslonjaču, a ni on odjednom više nije bio tako nov. Moj muž je na naslonu napravio sitnu rupicu vrelim opuškom cigarete koji mu je pao na tkaninu, a tada još nije bio moj muž. Fleke koje su ostavili naši psi po njemu nije moglo izvući ni kemijsko čišćenje. Činjenica da se nalazi na istočnoj strani stana, tik do staklene stijenke kroz koju tuče sunce od svog izlaska do podneva, natjerala ga je da promijeni boju. Mirisao je po mojoj kremi koju stavljam poslije tuširanja, netom prije nego što sjednem na njega. Shvaćate li? Bio je moj. I odjednom sam shvatila - mogu se preseliti u grad, ali moj identitet je sada ovo, i ono čemu mislim da se vraćam više ne postoji.

Na određeni način, to se događa svim našim odlukama koje su temeljene na iskustvima iz prošlosti. Ja u potpunosti razumijem žal Britanaca za vremenom prije EU. Tako sam i ja godinama mislila da će sve biti dobro, ne samo dobro nego i bolje, ako se vratim jednom davnom bivšem dečku. Čak ću i ja postati bolja osoba, gugutala sam sebi u teškim depresivnim jutrima, zarobljena u lošim odnosima ili nepodnošljivoj samoći. Mnoge će me žene razumjeti: san o povratku u bolju sebe, i u neko ljepše vrijeme, nije ekskluzivno samo moja fantazmagorija.

Mnogi od nas, u paničnom bijegu od loše ljubavi ili nepodnošljivog partnera, zovemo bivše, ulazimo u afere i vraćamo im se, ili barem sanjarimo o njima, s klasičnom rečenicom koju govorimo prijateljicama na kavama vikendom: - On me razumio, s njim sam bila sretna. Ako su lojalne, prijateljice samo kimaju glavama, i nikad ne pitaju: - Zašto se to onda, zaboga, raspalo? Logično bi mi bilo da je London bio protiv famoznog Brexita, jer u njemu žive mnogi migranti, ili djeca migranata, ili djeca doseljenika iz bivših kolonija, ili jednostavno - mladi ljudi u potrazi za sobom. I nemaju na temelju čega imati umišljaj da je Velika Britanija bila bolja prije nečega - iako, dakako, svatko od njih će čeznuti za domovinom neke vrste, baš kao što sam ja čeznula za Svačićevim trgom s kojeg sam otišla prije punih osam godina, u potrazi za nečim drugim svojim, baš kao što sam čeznula za dečkom s kojim sam se šetala Jarunom u vrijeme kad me nitko nije prepoznavao, kad sam bila samo klinka tek upisana na faks, i kad me mama još uvijek ljutito zvala na mobitel s pitanjem kad ću stići kući.

Uvijek kad je kriza, naime, mislimo da je povratak moguć, da je vremeplov dobra ideja, Titova gumica, i ne važi se, iako je istina dakako posve suprotna: nema natrag. Ni dečku (jer ni on kao onaj klinac s Jaruna više ne postoji), ni studentskim godinama, ni sebi iz toga doba. Svijet dakako više nikad neće biti isti: jer nema povratka ni nakon referenduma. Desio se, i još jednom pokazao da zapravo ne znamo tko živi oko nas jer se krećemo u uskom krugu ljudi s kojima dijelimo iste ili približne vrijednosti - te se lekcije sjetim prilikom svakih izbora u nas, a čitajući reakcije svojih poznanika iz Velike Britanije, shvaćam da su je i oni gorko ponovili ovih dana. Nemam namjeru baviti se paušalno političko-ekonomskom situacijom u Europi, nisam stručnjak i mislim da suštinski, kao ni ogromna većina stanovništva, bilo Engleske, bilo Hrvatske, ne razumijem kako će neki potezi utjecati na gospodarsku situaciju u zemlji a samim time i na moj život - zato i ne mislim da bi odgovornost ovako bitnih odluka trebala pripadati svima nama, koje se popularno može nazvati narodom. Ali znam nešto o sentimentu potrebe za iluzornim povratkom na vrijeme koje je prošlo - što u odnosima, što u vremenu koje smo izgubili.

Često mi novopečeni roditelji izgovorimo kako je naše djetinjstvo bilo bolje, mirnije, sigurnije, toplije, neotuđenije. Je li zaista, ili je samo procjep u vremenu bio drugačiji? Kad čitate komentare ispod internetskih članaka, imate osjećaj da biste se svi negdje vratili. No, u realitetu, biste li zaista? I ponekad, samo ponekad, čini mi se da mnogi od nas zaboravljaju da je i glasački listić realitet koji krojimo. Ne znam kako će ta varka poslužiti Britancima, ali i mi ćemo skoro zaokruživati - opet - imena i stranke, pa nije loše ponoviti tu lekciju. Nema natrag. A što je naprijed? Novo, zastrašujuće, ali i jedino moguće.

Izdvajamo