DEADLINE

JELENA VELJAČA Maskiranje kanadskog premijera u 'crnca' nije pitanje usiljene političke korektnosti, nego zajedničke odgovornosti prema čovječanstvu

Zagreb, 300418. Jelena Veljaca, producentica, scenaristica i glumica.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
CROPIX

Razvila se jučer u mom virtualnom društvu ozbiljna ideološka rasprava o kanadskom premijeru i njegovu maskiranju u “crnca”.

Pišem riječ “crnac” u ovom kontekstu pod navodnicima jer je posve nejasno koliko se točno puta i u što zamaskirao tada mladi Trudeau - dosad su procurile tri takve fotke, s tri različite zabave, ali ni sam kanadski premijer nije opovrgnuo da ih nema još, što naznačuje da je u mladim danima generalno vjerovao kako je maskiranje u drugu rasu, i to onu koja je od rase kojoj sam pripada doživjela nevjerojatno izrabljivanje, zlostavljanje, i koja se još uvijek bori s traumama proizašlima iz te činjenice, zabavna.

A zabava je često drugarica ignoranciji, nažalost. Pitanje je koliko mi na području Balkana, koji imamo mnogo intergeneracijskih i geopolitičkih problema, ali ropstvo nije jedno od njih (i sama sam šokirana da nešto nije) možemo uopće, osim teoretski, iz fotelje, razumjeti kompleksnu problematiku fakta da u američkom društvu maskirati se u crnca ne može - ni pod kojim uvjetima - biti zabavno. To nije pitanje usiljene političke korektnosti, to je pitanje zajedničke odgovornosti prema čovječanstvu - i našoj budućnosti, ali i svijesti o tome da je prošlost civilizacije imala gomilu krvavih, odvratnih, neljudskih trenutaka. Sad kad ovo pišem, razmišljam - nije li, kad se već toliko služimo globalizacijom, posve svejedno gdje na kugli zemaljskoj u ovom trenutku pijemo vodu, u smislu empatije prema činjenici da je bijela rasa u više navrata tijekom povijesti čovječanstva prema drugim rasama bila bizarno okrutna, pozivajući se na samoprozvanu superiornost?

To je pitanje, dakako, i osviještenosti. Mislim da i ja posjedujem sliku s jednih davnih maškara u devedesetima, prljavoplava kosa skrivena je iza šarene marame moje bake Sarajke, i sjećam se kao danas da sam silno inzistirala da mi mama namalja lice u tamno ne bih li izgledala što više kao “Ciganka” iz priče. Sjećam se i toga da majka negoduje, laže da ne posjeduje nikakvu kremu za cipele (o osviještenosti korištenja alternativnih sredstava za face painting u ranim devedesetima nećemo), i završava time da zapravo prezire maškare i neka budem zadovoljna maramom.

Tada sam mislila da je moja majka okrutno nezainteresirana za karnevalsku tradiciju koja djeci život znači, premda sam tek mutno shvaćala što je to uopće trick or treating (hodanje po kućama u strašnim kostimima u posve drugom mjesecu nego što su u nas maškare). Danas mi je jasno da je majka intuitivno osjećala da nekako, iz nekog nejasnog razloga, iako je to tada socijalna konvencija dopuštala, nije O.K. ni riječ “Ciganka” niti maljanje face svom plavom djetetu.

Danas mi je, dakako, i nevjerojatno da sam uopće imala tu potrebu - ali, da, bila sam dijete, ne baš tako veliko kao Justin Trudeau u ranim dvijetisućitima kad je nastala njegova, pred izbore plasirana, blackface fotka, bila sam nevino dijete koje je tek trebalo naučiti da postoji i kontekst svijeta u kojem se ono rodilo, ni krivo ni dužno, i odgovornost za pretpovijest vlastite rase, koja je zajednička, i koju moramo prigrliti ako želimo napredovati kao civilizacija. Justin je i sam rekao: “Ne, to nije slika vođe kakav želim biti”, i ja mu vjerujem, ali pitanje je koliko će ga koštati nekoliko puta ponovljena politička nekorektnost i začuđujuća neosjetljivost na ne baš marginaliziranu temu rasizma u Sjevernoj Americi.

Teško je, dakako, imati čistu osobnu povijest jer je mladost sama po sebi indolentna i površna, a svijet se u posljednjih tridesetak godina po pitanju osviještenosti oko socijalnih odnosa razvija nevjerojatnom brzinom, i sigurna sam da bismo se svi (ja prva!) našli u prilično zeznutoj situaciji da se, u maniri hollywoodskih filmova iz vremena blockbustera, samo jedno jutro probudimo kao kanadski premijer ili premijerka. Izletjele bi fotke s maškara (samo usput: da, smatram da su morčići i farbanje faca i u nas u vrijeme karnevala u svrhu tjeranja zlih duhova prevaziđena tradicija, koja bi se, poput koride, trebala lagano umiroviti), fotke s tuluma, šovinistički, homofobni i slični rasistički ispadi, koje smo napravili nesvjesni toga odakle smo proizašli - a to je zajednička krivnja.

Umirimo se: ima neke ljepote u tome da se nalazimo u povijesnom trenutku kad nam heroina može biti premijerka Novog Zelanda koja je otišla u džamiju omotana prema muslimanskim običajima u hidžab u znak empatije i potpore žrtvama masovnog napada: umirimo se, ima i neke utjehe u tome da nam se ništa neće dogoditi ostavimo li ksenofobiju, koja se i dalje skriva pod egidom tradicije, iza sebe i prigrlimo li novo, koje nije “čisto”, koje nije “što su jeli naši stari”, ali koje je ugodno mjesto za život svima, pa čak i nama. Iznenađuje što je baš Trudeau slikan u tako debilnom izdanju: ipak je on dijete političara, zna tu igru od početaka, i nije Europljanin, što nije nevažno, jer mi na Starom kontinentu i dalje bolujemo od ideje da je prihvaćanje zajedničke krivnje i novog poretka zapravo izdaja naših korijena i mjesta gdje su naši didovi sidro bacili (pa lamaćemo često posprdnom sintagmom “prevelika politička korektnost”, braneći time svoju zadojenost), u kojem ni spol, ni rod, ni boja, ni Bog nisu ključni.

Nema, srećom, tog krvavog rata koji je spriječio napredak. Trebamo li biti žrtve svojih grijeha iz prošlosti? Mislim da ne, ako smo, poput feminista Trudeaua, spremni kleknuti i reći: moj grijeh, moj preveliki grijeh. Trebamo li biti žrtve tuđih pogrešaka? Svog naroda, svoje rase? Ne, ako smo spremni spoznati da su te greške doista i - naše. Naprosto, ne možemo reći “rad oslobađa” nesvjesni toga gdje je ta egida stajala i što simbolizira, koliko god ona jezično bila iskoristiva, ne možemo nekoga nazvati pederom iako ta riječ dolazi od lijepe grčke pederastia (ljubav prema mladićima), i ne možemo se praviti da ne znamo bolje od maljanja lica za maškare. Hoće li Trudeaua blackface koštati izbora? Je li odijevanje u nacističkog vojnika Harryja koštalo ljubavi britanskog naroda?

Nije, ali privilegija obavezuje. A i maskirati se, zabavljati se - jest privilegija. Kao i voditi državu.

Izdvajamo