Jelena Veljača, poznata hrvatska producentica i scenaristica, ali i pokretačka snaga inicijative "Spasi me", ponovno piše za Jutarnji list u kolumni koja će se objavljivati svake nedjelje.
U svojem prvom tekstu Veljača se osvrće na probleme obiteljskog nasilja, šovinizma, ali i cijelog društva koje je postalo plodno tlo za "bezvlađe bilo koje vrste".
Ispod vam donosimo prvi dio kolumne, a cijeli tekst možete pročitati u sutrašnjem Nedjeljnom Jutarnjem.
'Dolazi kraj, ali nema veze'
Nitko nije poput mene razvio posebnu vrstu emotivne alergije na patološki sindrom muške prevlasti koji, baš kao sve ljude osjetljive na specifične alergene, osjećam i kad su ljudskim okom nevidljive, kad im nije sezona, kad se nalaze u mikropromilima koje teško i labosi otkrivaju. Pa bi mi kao takvoj, gotovo pa opsjednutoj time da i u finim obiteljima ima nasilja, da i među gospodom koji džentlmenski uvijek plaćaju račune i pridržavaju kapute ima šovinista, bilo najlakše reći da je pomahnitali ubojica sa zagrebačke Kajzerice bio jedan od tih - nasilni frajer čije se nasilje u partnerskom odnosu vjerojatno nikad nije prijavilo samo zato što je u tim nižim slojevima postojanja (dileri s periferije) ono uobičajeno, ali ni ja ne mogu u ovoj noćnoj mori koja se dogodila u Zagrebu vidjeti samo to.
Moramo se kao društvo suočiti s tim što se zapravo dogodilo.
Igor Nađ nije luđak, a nije ni samo obiteljski nasilnik. Taj čovjek bez empatije, koji je očito živio s druge strane osjećaja, koji je sebi presudio ne iz očaja i straha, već iz narcističke potrebe da to učini sam, zato što njemu neće suditi nitko drugi, taj monstrum koji je ubio ženu i njezino dijete s drugim muškarcem - jer je ona njegovo vlasništvo, a dijete produžetak nje same, kao i roditelji, i sestra, i sestrin momak, taj manijak nije usamljen. Igor Nađ nije anomalija.
On je produkt društva koje je postalo plodno tlo samo za nasilje i bezvlađe bilo koje vrste, i, iako postoje neki rudimenti civilizacije, pa poneke kuće tako još uvijek nisu prodale svoje zbirke Pet stoljeća hrvatske književnosti, neka se djeca još ustaju starijima i nemoćnima u tramvajima, Hrvatska sve više podsjeća na Havanu, ali ne po arhitekturi, nažalost. Mi smo lešina nekadašnjeg psihološkog zdravlja, a odumiranje je počelo onda kad je slomljen kostur svake civilizirane zemlje - srednja klasa.
Cijelu kolumnu Jelene Veljače pročitajte u Nedjeljnom Jutarnjem.
