Vi ste zaista moj vitez! - odgovorila sam ovih dana jednom kolegi koji me nazvao da sa mnom prokomentira generalno cijepanje dlake oko toga gdje sam stavila zarez, jesam li točno prevela američku feminističku frazu ili ju nisam dovoljno spretno prenamijenila za naše područje, imam li dobre noge, smijem li imati dobre noge, imam li pravo objavljivati sliku na Instagramu ako želim biti smatrana ozbiljnom, koliko sam se puta i zašto udala i razvela, imam li pravo pisati za novine, pisati uopće, i tko to zapravo sve piše. Branio me tijekom našeg razgovora od nevidljivih demona, taj divni čovjek, koji me nazove ponekad, rijetko, baš nekako kako treba, kao da osjeti kad je važno da dobijem potvrdu, pa mi priča i o vremenima koja su prethodila mojem, o nekim ikonskim mjestima naše mikrocivilizacijske točke u ovom djeliću zemljine geopovijesti. Branio me od nevidljivih demona, doista kao vitez koji brani čast neke dame u kostimiranoj povijesnoj drami o ratu između Francuske i Engleske, pa sam i samu sebe iznenadila mentalnom slikom i komplimentom koji sam mu dodijelila (pretežno nisam toliko romantična). - Više vam mogu biti djed, odgovorio je iskreno, toplo; i tu bih stala s transkriptom dijaloga, neka ostatak razgovora zauvijek ostane privatan. Neću vam odati ni koja je prava faktografska istina: bi li mi doista taj gospodin mogao biti djed, ili je to samo šala koju je izrekao dobronamjerno, na svoj račun (valjda neće sam sebe tužiti pravobraniteljici), ta istina nije ni važna, jer naše neobično poznanstvo počiva na ideologiji, pristojnosti, vjeri u dobro, potrebom za razmjenom informacija i stavova na dostojanstven i društveno prihvatljiv način, i nekim čudnim, neobjašnjivim prepoznavanjem misli koje dijelimo.
Nikada nisam ni pomislila da godine imaju ikakve veze s tim: kao ni s čim drugim, nikada u životu nisam ni o čijim godinama razmišljala kao o određujućem ili ograničavajućem faktoru sve do ovog nedavnog luđačkog napada armije iznenadno politički korektnih, a do tog trenutka mizoginih sociopata na mene.
Prije jedno godinu dana razgovarala sam s nigerijskim piscem Obiomom, Bookerom ovjenčanim autorom koji predaje književnost u Americi, i koji je u braku s Amerikankom, no unatoč tome što bi imao pravo na državljanstvo po nekoliko osnova, odbija ga tražiti u zemlji iz koje se planira odseliti i vratiti u rodnu Nigeriju, kako sam tumači, “zato što nije Amerikanac”.
Kad sam ga, pak, pitala kako se osjeća u Americi za vrijeme Trumpove vladavine, bio je prilično smiren oko toga: da, to nije njegova politička opcija, ali razumije kako se dogodio taj bizarluk da dođe na vlast. Mnogim ljudima s kojima je on razgovarao - a dio su akademskog sustava u Americi, i glasovali su za Trumpa - smetala je, tvrdi, silina, da ne prevedem kao silovanje, političke korektnosti koju su mi jednostavnije opisivali kao: “čovjek više nije mogao reći što misli a da za nešto nije kriv. To stanje bilo je neizdrživo”. Dakako, odmah smo se potom složili da je glasovati za Trumpa bio neopisivo loš pokušaj da se, ako njegova teorija stoji, olabave PC uzde koje su, kako mi je opisao, gušile Ameriku i Amerikance, ali složili smo se i oko toga da postoji granica političke korektnosti koja je ljudima prirodna. Provela sam mnogo večeri s feminističkim lingvisticama tijekom rada na #spasime - jedna od njih mnogo me naučila o tome kako se treba izražavati o žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja, kako se treba izražavati o LGTBQ osobama, kako se treba izražavati općenito. I iako nas je često ispravljala, jer smo nas osam žena, koliko je #spasime tada brojao, dolazile iz različitih svjetova - neke čak i iz feminizmom nedodirnutih svjetova, iako smo znale (ja prva!) okretati očima na njezino upozoravanje da se “to ne pita”, “ovo ne govori” i da “to zapravo ne znači to”, i da “ovo može biti shvaćeno kao diskriminatorno”, iako nam je znala biti naporna sa svojim nikad umornim pretraživačem za potencijalne uvrede osjetljivim skupinama, iako smo znale uzviknuti “pa daj nas pusti na miru, samo smo mi ovdje, nitko nas ionako ne čuje!”, prava je istina da smo, nakon što su se seanse raspustile, iz tog procesa izašle kao obrazovanije, pametnije i suptilnije osobe. Ipak, postoji dio u meni koji se još uvijek instinktivno buni protiv zlostavljanja semantikom i wordingom: da, istina je da je jezik važan i da su riječi simboli, ali istina je isto tako da elitizam jezika može biti jednako tako diskriminatoran.
A istina je i da se, kad se već ništa drugo u sadržaju ne može zamjeriti “protivniku”, čovjek uvijek može nasloniti na dobru staru povrijeđenost. Mama me, vjerojatno zato što “ageism” tada još nije bio tako rasprostranjen pojam (a ni njegova definicija) učila da se s posebnim poštovanjem odnosim prema starijima. Pa ako to znači prešutjeti kad su naporni, kad su u krivu - to je, smatrala je - mala cijena za dostojanstvo. Granica je, iako nepisana, vjerojatno bila tamo negdje kod zlostavljanja, no i kad sam do toga došla, nisam se mogla oduprijeti inherentnoj potrebi da kažem “u redu, gospodine, hvala, do viđenja” - pa on je stariji, a ja dobro odgojena, zar ne, pa sam naprosto prestala čitati tekstove u kojima se o meni laže, u kojima me se maliciozno vrijeđa, moje suradnike naziva lopovima, u kojima su, ukratko, kleveta i uvrede jedini sadržaj. Umjesto da sam, prihvaćam krivnju za ovo - naprosto rekla - gospodin je lažljivo smeće! - bez obzira na to koliko godina ima, a Catherine Deneuve naprosto lupeta notorne gluposti o seksualnom zlostavljanju, jer o tome očito pojma nema, pokušala sam ih opravdati godinama, i iskreno mi je žao zbog toga. Ne zato što mislim da je to “ageism”, nego zato što ne mogu prihvatiti da živimo u svijetu u kojem se starijima ne dižemo u tramvaju, i ne puštamo ih da pričaju priče o djetinjstvu u kojemu je bilo mnogo romantičnije i bolje, koliko god im srce želi, pa makar nas to smaralo na božićnim ručkovima. Iako sam u oba slučaja koristila godine kao štit, sada shvaćam da nisam trebala. Ima vitezova, a ima i onih koji to nisu, nevezano uz to kada su rođeni. A o političkoj korektnosti generalno: neka je. Mogu ljudi i dalje govoriti ono što misle, samo se moramo naučiti bolje izražavati. A jednom, valjda ću i to doživjeti, zavist i zloća jednako će biti kažnjivi kao i sklizak teren političke korektnosti.