Kad sam prvi put u životu gledala “Gladijatora”, ne samo da sam navijala za glavnog negativca, nego sam se na kraju filma jedva i sjećala Russella Crowea. Mladi, nevjerojatno karizmatičan i perverzno talentiran Joaquin Phoenix u potpunosti je ukrao šou. Nikada u životu nisam vidjela nekoga tko je igrao istovremeno kao da je opsjednut likom, ali i s lakoćom, tko je postao, kao da ne podliježe zakonima realiteta nego nekim mističnim zakonima metafizike, upravo taj lik iz priče. Taj glumac, koji će desetljećima ostati jedan od mojih najdražih hollywoodskih zvijezda, iako nisam sigurna da bi volio znati da ga se tako etiketira, bio je magično točan, bio je fantastičan, i nastavila sam pratiti njegovu karijeru nadajući se da će mu američki film pružiti mogućnost da pokaže što sve može.
Kad je snimio film “Walk the Line” o country pjevaču Johnnyju Cashu, dogodilo se jednako čudo kao sa Commodusom: Joaquin je postao Cash, on nije bio samo glumac koji ga interpretira. No, nemojte da vas to zavara: to nije bila puka imitacija, vještina mnogih: bila je to pretvorba, do te mjere točna da sam jednom pročitala kritiku koja kaže da nije postojala mogućnost da netko tko je pogledao film ne počne slušati i obožavati Johnnyja Casha. Phoenix tada nije dobio Oscara, što je jedna od najvećih nepravdi u povijesti te nagrade (no, ruku na srce, doista ih je bilo mnogo). Tu je grešku Akademija ispravila ove godine, nagradivši Phoenixa kipićem za ulogu Jokera, koju su prije njega tako sjajno odigrali i Hopkins i Ledger.
Kad se popeo na scenu, tako poznato mračan, i uvijek malo izvan situacije u kojoj se nalazi, bila ona poziranje na crvenom tepihu ili govor zahvale, uvijek malo u nelagodi od nastupa (što često ide uz bok s genijalnošću jer takvim hipersenzibilnim ljudima uvijek jako, gotovo senzorički, smeta nedostatak lika koji ih štiti od izravnog kontakta s publikom, od izravne izloženosti), pomislila sam - ovo sada vrijedi čuti, a ovu priču vrijedi pričati. Dijete iz kulta, potencijalno i zlostavljano (postoje neki čudni, kasnije opovrgavani intervjui u kojima braća i sestre Phoenix govore da su seksualnu nevinost gubili organizirano u ranoj dječjoj dobi), koje je proživjelo smrt velike američke zvijezde, brata Rivera. Google u svojoj okrutnosti i danas čuva snimku koju je sam Joaquin napravio one noći kad je pokušao spasiti Rivera od predoziranja.
Čak i da nema svih tih neopisivo intenzivnih i na momente tragičnih crtica u osobnoj povijesti tog čovjeka, Joaquin je osvjedočeni čudak, depresivac koji je nekoliko puta u svojoj karijeri odustajao od glume i vraćao joj se kao jedinom utočištu. I sam je u oskarovskom govoru potvrdio da je zahvalan što mu je toliko ljudi dalo drugu šansu jer je često bio nepodnošljiv suradnik.
Međutim, u tom je govoru, koji je spektakularno završio citatom iz poezije baš Rivera Phoenixa, koja bi se nemušto dala prevesti kao: “pronađite ljubav, i naći ćete mir”, Joaquin dotakao i prava LGTB zajednice, slavnog hollywoodskog pay gapa, ali i veganstva. U trenutku kad je izgovorio zbrčkane rečenice o tome kako mi kao rasa (u prijevodu - ljudi) osjećamo da imamo pravo umjetno oploditi kravu, oduzeti joj dijete i još iskoristiti njezino mlijeko koje je priroda stvorila da bi mogla nahraniti bebu, i politi, bez osjećaja, to mlijeko po našim žitaricama i staviti ga u kavu, moram priznati, s utegom na duši, da je i meni poskočila obrva.
Ne zato što veganstvo smatram sektaškim životnim izborom. Ne zato što nisam svjesna da su i mesna i mliječna industrija jedni od najgorih izrabljivača ekosustava koji se pred našim očima urušava. Ne zato što i samu sebe ne preispitujem oko osobnih odluka kao što su konstantna mesna ishrana. Ne zato što mislim da Joaquin suštinski, na kraju kad se budu zbrajali računi, nije u pravu, nego zato što je u tom trenutku pred nama stajao jedan ranjiv čovjek, koji, unatoč svojim čudnim i nama teško shvatljivim obiteljskim korijenima, toliko dugo živi u privilegiji, da zapravo ne razumije da se, s jedne strane obraća jednako tako privilegiranim individualcima, što samu molbu čini incestuoznom, a s druge, da je i sam u tom trenutku, na toj sceni, iako se želi založiti za one s ruba margine (u ovom krajnjem primjeru to su životinje), djelomično slijep za to kako živi većina ljudi.
Zamjenska mlijeka u Hrvatskoj stoje 20 kuna ili više. Ljudima koji nisu među pet posto privilegiranih u potpunosti je nemoguće živjeti onako kako Joaquin misli da bi se trebalo živjeti da se spasi Zemlja. Dapače, toliko nas je da milijuni pate od gladi, a to uključuje i djecu, trudnice, starce i bolesne. Stavljati veganske postulate uz bok s pravima LGTB zajednice ili žrtava zlostavljanja, možda je točno, ali je korak koji je toliko preuranjen za ovu civilizaciju da možda ne dočekamo trenutak kad ćemo o tome moći govoriti masi s razumijevanjem.
No, je li Phoenix govorio masi? Kad primaš Oscara, pretpostavlja se da će tvoja poruka biti snimljena i puštena i ponovno puštena u eter, dok ne penetrira čak i u najizoliranije dijelove Zemlje. A onda opet, samoj sebi bih uskočila u raspravu, tko će, ako ne mi privilegirani, načinjati teme i opominjati sami sebe, koji doista imamo izbor, i tko će, ako ne oni, kao zvijezde, inspirirati i promovirati, i poticati promjenu?
Tako sam si nekako opravdala Phoenixa koji mi se na tren činio kao da je nesvjesno preuzeo ulogu aktivističkog Mesije, a na tren kao da je pomiješao kruške i jabuke; a onda opet, kad sam poslušala komentar Rickeyja Gervaisa, tog genijalca, propovjednika kritike celeb culture i općenito pop-kulturalne scene, shvatila sam što me točno muči i kod Phoenixa i kod zlatnim koncem izvezenih ženskih prezimena na Dior ogrtaču Natalie Portman.
Gervaisovim riječima: Nemate pojma o stvarnom životu, većina vas u ovoj prostoriji provela je manje vremena u školi nego Greta Thunberg, pa, ako bi vas mogao zamoliti da se samo zahvalite na nagradi a da ne koristite ovo mjesto za političke govore koje ne razumijete i kojih se prvi vi ne znate držati. Ipak, i osjećaju grča unatoč, krenula sam na putovanje promjene vlastite prehrane baš zbog Joaquinova aktivizma.