POBJEDNICI I GUBITNICI

JESTE LI ČULI KOJI JE ENGLESKI POJAM MILANOVIĆ SPOMENUO KOD STANKOVIĆA? Istaknuo ga je kao svoju ključnu prednost, ali evo zašto je to pogrešno

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 14.09.2019. u 16:28

Goran Mehkek / CROPIX

Zoran Milanović

Jedan kandidat koji se silno trsi vratiti iz poraženih, u jednoj od svojih upala misli kojima lukavo i proračunato zapunjuje inače prilično šupalj politički prostor, istaknuo je opet neki dan navodni vlastiti “legacy” kao ključnu usporednu prednost pred svima ostalima u političkom natjecanju.

“To je moj legacy”, kazao je za nešto, čak nije ni važno što je to bilo ovaj put.

Izgovarali tu riječ tako doslovno, na engleskome, ili pak na nju izokola navodili na hrvatskom jeziku, ovdašnji politički “giganti” strašno se vole pozivati na “legacy”.

Taj pojam označava nasljedstvo, ostavštinu, neku vrstu dara, pa ga je u obiteljima, gdje iza pokojnoga ili pokojnice ostaje konkretna imovina, bitno lakše sagledati nego u društvima u kojima iza ekspresno zamijenjenih političara ostanu uglavnom dubioze, sukobi, podjele i neriješeni problemi.

U širem smislu taj se “legacy” prevodi i kao zavještaj (ono što je kome ostavljeno kao dužnost da se drži, da nastavi tim putem; amanet). U takvom prijevodu riječ se čini još dodatno neprimjerenom, to jest besmislenom za korištenje u kontekstu hrvatskih političara i općenito politike novijeg doba. Ovdje se, naime, već dulje ne ostavljaju nikakvi amaneti, niti se po političkom putu prosipaju korisne mrvice za kasniji lakši hod prema društvu tolerancije, uspjeha, blagostanja, nego se samo nešto sitno politikantski kemija i preslaguje, preživljavaju se izborni ciklusi, prebacuju se manje-više iste administracije iz desetljeća u desetljeće, koriste se nepromijenjene formule za izazivanje namjernih podjela koje služe uvijek i isključivo jednome: održavanju starih naopakih načina i sistema čiji današnji potomci, ili pitomci, uglavnom nemaju vlastiti legacy, nego troše, pa i kompromitiraju legacy svojih davnih i daleko sposobnijih političkih predaka.

Prava riječ za vaganje suvremenih hrvatskih političkih gorostasa zato i nije “legacy”, nego “accountability” (odgovornost), no tu ćemo riječ puno rjeđe od njih čuti, kako na engleskom tako i na njima, očito, nešto manje atraktivnom hrvatskom jeziku. Odgovornost prema građanima, i to svim građanima, ne samo onima koji ih biraju, odgovornost prema društvu i prema javnim obavezama, odgovornost prema novcu i institucijama, odgovornost prema generacijama koje tek dolaze.

Dovoljno čak i za temelje jednog solidnog “legacyja”, ali izgleda ipak previše za političku generaciju koja jednostavnije živi i radi od političkog PR-a i puno sitne trgovine.

I današnji predsjednik HDZ-a i Vlade, recimo, opterećen je vlastitim “legacyjem”, preciznije građenjem dojma o vlastitom “legacyju”, i to daleko više nego radom na objektivnom i održivom osjećaju o promjenama u društvenoj klimi, standardu većine građana, susjedskim odnosima, tretiranju poduzetništva, poticanju kvalitetnijeg obrazovanja ili održivijeg zdravstvenog sustava. Dakako, bitno je jednostavnije uspjesima naglašavati vješto pozicioniranje u institucijama, kadrovske probitke u Bruxellesu, spretno manevriranje međusobno nespojivom interesnom koalicijom, a mnogo je teže ostavljati stvarne tragove koji će, bez potrebe za dodatnom marketinškom potporom, sami ostavljati duboke brazde i jamčiti dugovječnost u političkom pamćenju nacije.

A ovako, gdje je doista taj “legacy” vlastodržaca i pretendenata?

Da trenutačno doista postoje političari za koje građani vjeruju da pojedinačno imaju naročitu težinu i da su bilo čime ozbiljnim i dugoročnim zavještali društvo, tad politička scena ne bi bila toliko duboko i tako dugo fragilna, klizna, nestabilna. Tada ne bi Bernardić mogao u godinu dana bez ikakvog osobnog ulaganja ili postignuća prošetati od očajnika do neupitnoga - s ponora i 16-ak posto glasova do navodnog izjednačenja s HDZ-om valjda već blizu 30 posto. Ne bi Most mogao u par godina od “revolucionarnog” pokreta koji će tobože preokrenuti političku scenu doći na razinu nevažnosti i par posto potpore.

Ili Živi zid: od onoga koji će navodno srušiti sistem i izazvati nezamislive krize do nečega s čime će se svi izrugivati. Ili HDZ: od stranke koja se surva pod teretom korupcije do organizacije koja opet kontrolira sve institucije, pa, evo, sad “drma” i Europskom unijom. Ili od Milanovića, koji doslovno nestane uz glasan općenarodni uzdah olakšanja, do Milanovića koji nadire poguran uzdasima oduševljenja zaboravnih. Od Brkića koji je “gotov” do Brkića koji je “gotovo spreman” za završni udarac. Od neupitne Vlade do Vlade koja odbaci trećinu ministara bez osvrtanja.

Pa zašto je, ako su u politici sve sami velikani s “legacyjem”, politička scena u suštini tako nebitna, neobavezna, neodređena, s jednom jedinom konstantom - opstajanje HDZ-a i SDP-a kao uvijek dovoljno stabilnih ustanova za regrutiranje birokratskih elita.

Jednostavno: zato što “legacy” nisu ni drskost, ni umišljenost, ni nadmenost. Nisu ni govorničke vještine, ni spretnost u upućivanju invektiva, ni vještina u prepiranju. Uglavnom, efekti nisu “legacy”. Ostavština može biti jedino ono što se može upotrijebiti za tri, pet ili 20 godina.

To, dakle, nisu ni subvencije za stanove, ni državne potpore za brodogradnju, ni par strožih kazni u prometu, niti inovacije u poreznom sistemu.

“Legacy” podrazumijeva opći osjećaj da se društvo promijenilo nabolje.

Male i nebitne karijerne rotacije u strukturama ne pridonose, na žalost, tom osjećaju.

Izdvajamo