VIJESTI IZ LILIPUTA

Jesu li glavni problem hrvatskog turizma Anica i Tonka i njihov cimer fraj?

Jakov Prkić / CROPIX

Autori studije o održivosti hrvatskog turizma tvrde kako smo već došli do točke pucanja, a glavnog krivca nalaze u - cimer fraju. Njega pak konstruiraju kroz klišeiziranu i regionalno-rasističku predodžbu o domorocima koji na divlje grade svoje betonare te na užas nježnih esteta prodiru svojim trogloditskim nastambama u djevičanski pejzaž i pritom još zarađuju

Hrvatski građani nekako su naučili da žive u luzerskoj zemlji kojoj sve ide loše od ruke - loše joj ide i ekonomija i znanost, i svinjogojstvo i zdravstvo, i škverovi i film, i borba protiv gripe i parlamentarizam. U toj i takvoj luzerskoj zemlji postoje samo dvije djelatnosti u kojima nismo beznadni gubitnici. Prva je - kuku nama - sport. Druga je, dakako, turizam.

Među tolikim luzerskim pričama turizam je jedna od rijetkih koja je već dvadesetak godina - pobjednička. Taj uspjeh očituje se u famoznim brojkama koje svakog ljeta i jeseni pobrojavaju makroekonomisti, brojkama koje u skladu sa socrealističkom tradicijom kombajna i i kolhoza još zovemo “turistička žetva”. A te brojke - hvala na pitanju - idu gore i gore. Stoga ta sovjetska “žetva” danas hrani jedini dio zemlje koji nije potonuo u posvemašnji čemer. Taj se dio zemlje svodi na usku vrpcu kopna uz more od Savudrije do Molunta.

Hrvatski je turizam, ukratko, priča o uspjehu, i još uspjeha, i još uspjeha. Znajući to, što biste rekli kad bi vam netko argumentirao da hrvatski turizam srlja u neumitnu propast? Da je - ovakav kakav jest - štetan i opasan po društvo, dugoročno neodrživ te da mu slijedi - citirajmo točno - “spirala smrti”?

A to je upravo ono što tvrde autori studije “Ključna pitanja održivosti hrvatskog turizma”, koju su izradila četvorica stručnjaka - Siniša Topalović, Emanuel Tutek, Neven Ivandić i Hrvoje Šimović. U studiji na 80-ak kartica oni bez uvijanja proriču kako hrvatskom turizmu bez temeljitog zaokreta prijeti ekonomski, prostorni, ekološki i demografski kolaps. Vrlo brzo - tvrde autori - Jadran će postati preizgrađen, infrastrukturno pregažen, za turističku djelatnost neće biti radne snage, kvaliteta destinacije bit će sve gora, a ekonomski efekti sve mizerniji.

Studija “Ključna pitanja” predstavljena je novinarima i javnosti prošlog tjedna. Unatoč važnosti teme, studija je pobudila mlaki interes medija, ali i živahnu ozlojeđenost plavih i zelenih aktivističkih grupa na Jadranu, od ekologa do nezavisnih političkih lista. Izvor njihova nepovjerenja jest činjenica da su dvojica od četvorice autora teksta stručnjaci konzultantske tvrtke Horwath Consulting, firme koju nemali broj upućenih priobalaca drži za Jaga druge turističke “pretvorbe”. Doživljavaju je kao lobističko-interesnog glasnogovornika krupnog turističkog biznisa, svojevrsni politbiro koji ideološki artikulira intenciju velikog biznisa da zagrize više u kolač dobiti od jadranskog turizma, umjesto da taj keks grickaju “samo” domoroci.

Dijelio čovjek ili ne to nepovjerenje, argumentaciju četvorice stručnjaka vrijedi predstaviti jer je intrigantna, a ponegdje i provokativna. Autori “Studije” otpočinju tekst tvrdnjom da je hrvatski turizam već došao do točke pucanja. Da već sad ima 44 posto više noćenja po jedinici prostora te 119 posto više po stanovniku od drugih mediteranskih zemalja. Da Istra - recimo - ima 10 puta više noćenja po stanovniku od Toskane, odnosno 21 put više od Toskane u kolovozu. Autori konstatiraju da je hrvatski turizam jezivo sezonalan, što u špici sezone degradira iskustvo, urušava ljepotu i doživljaj, a infrastrukturu od cesta do čistoće i vode pretvara u nerješivu moru. Istodobno od cijele te invazije Hrvatska zarađuje - manje.

Autori studije pronalaze očekivanog belzebuba koji je za to “kriv”: a to je cimer fraj. Hrvatska ima strukturu smještaja koje je - kako to oni formuliraju - “nekonkurentna”: ima premalo hotela, a previše privatnog smještaja. Zato su zarade u turizmu manje, a sezona kraća. Taj se trend - vele - osobito izoštrio u posljednjih deset godina, kad su se omjeri još pogoršali. Zašto? Autori razlog za to vide u poreznoj politici. Paušali za apartmane jako su niski i čine daleko najmanje oporezovan vid zarade u Hrvatskoj. Istodobno Hrvatska nema porez na nekretnine, što nekretnine čini podesnim oblikom štednje.

Istodobno iznajmljivački eldorado ima dva loša prostorna efekta: centri gradova poput Splita, Dubrovnika, Korčule ili Šibenika se prazne i postaju apartmanizirane ljušture, a jača pritisak na širenje stambenih područja, čak i u gradovima koji gube stanovništvo. Povijesni gradovi se ubijaju, a prostor ždere.

Stoga četvorica autora studije predlažu “gorku medicinu” zbog koje im nitko južno i zapadno od Maslenice i Skrada neće u kafiću platiti piće. Predlažu znatno veće oporezivanje privatnog smještaja i hitno uvođenje poreza na nekretnine.

Te dvije nepopularne, “kontroverzne” ideje su - odmah ću reći - za mene najmanje kontroverzni dio “Ključnih pitanja održivosti”. Četvorica autora nisu ni prvi ni zadnji koji podsjećaju na bizarnu nepravednost hrvatskog poreznog sistema. Mi živimo u zemlji u kojoj grad sa 20 tisuća apartmana - poput Splita - mora ulagati silne novce ne bi li prometnicama, improviziranim parkinzima i kolodvorom, dodatnim redarima, čistačima i medicinarima servisirao turističku gužvu.

Te novce grad mora nekom uzeti. Uzima ih - među inim - kulturi, vrtićima i civilnom društvu - dakle svim građanima, iznajmljivali ili ne. Istodobno mi smo društvo u kojem je penzioner s osam apartmana u Rogoznici oslobođen participacije za zdravstvo, ali zato učiteljica podstanarka nije. Nije stoga čudo da je ekonomist prof. Tica jednom napisao da je porez na nekretnine jedna od najčišćih smislenih razdjelnica koja bi ideološki trebala lučiti desnicu i ljevicu.

I ma koliko čovjek (ili, eto - ja) mogao dati za pravo “najkontroverznijim” idejama četvorice autora, toliko u njihovu nizu argumenata mene muče neki drugi, naizgled nekontroverzniji dijelovi.

Prvi od njih je bauk sezonalnosti. Kad govore o sezonalnosti, naime, autori studije gube iz vida jako važnu varijablu - klimatološku. Lijepe su te zamisli da bi američki umirovljenik iz golf-resorta mogao u siječnju u polo-majici šetati Bračem kao što šeta Algarveom - ali dosta vam je provesti jednu subotu u Sutivanu kad u siječnju puhne bura da vam namah rasprši te fantazije. Mi katkad zaboravljamo da živimo u ekstremno sjevernom zakutku mediteranske klime, da (bar po prošlom školskom kurikulumu) Jadran sjeverno od Paga i nije u zoni mediteranske klime te da je - I rest my case - čak i “Hajduk” pobjegao na zimske pripreme u turski Belek.

Nadalje se zaboravlja efekt globalnog zagrijavanja koji će - mogao bih se kladiti - u par desetljeća potpuno razbiti današnju ideju “ljetovanja”. Ne bih se čudio svijetu u kojem bi se - kao u 19. stoljeću - opet počelo ljetovati u Švicarskoj ili u Gorskom kotaru, kao što mogu zamisliti jadranski turizam budućnosti u kojem će špica sezone biti svibanj i rujan: možete sve što i u kolovozu, ali su niže cijene, manje gužva i nema dječurlije jer još traje škola.

Drugi koncept koji mene muči u studiji jest navodna “nekonkurentnost” dominantnog privatnog smještaja. Sam spadam u ljude koji ne vole da im se organizira turističko iskustvo i koji osjećaju duboku nelagodu u hotelu s više od 10 soba. Stoga mogu zamisliti da u Grazu, Brnu i Leedsu postoje ljudi kojima je upravo ta i takva “nekonkurentnost” razlog zašto dolaze k nama, a ne odu u resort na Kreti ili Cipru. Što ako istjerujući bauk “nekonkurentnosti” smoždimo ono što je decenijski “selling point” istočnog Jadrana?

Treći koncept kojim studija zamagljeno barata jest sama definicija privatnog smještaja. Za autore studije - naime - metastazirani je privatni smještaj doslovce tumor, izvor svih zala, ekonomska i prostorna Caulerpa taxifolia kojoj možemo “zahvaliti” za betoniranu obalu, gužve i mrtve povijesne jezgre. Pritom se ne mogu oteti dojmu da se ideja privatnog smještaja konstruira kroz klišeiziranu i pokatkad regional-rasističku predodžbu o domorocima koji na divlje grade svoje betonare te, na užas tankoćutnih esteta, prodiru sa svojim trogloditskim nastambama u djevičanski pejzaž - i još od toga profitiraju.

Ako je ta vrsta moralne panike donekle još imala smisla prije 30 ili 15 godina, ona je danas uvelike passe. Još prije 30 godina par nastavnika iz Zagreba mogao je zamisliti da sebi priušti i kupi vikendicu na - recimo - Ugljanu. Danas takvo što ne dolazi u obzir, i to ne samo zato što ti ljudi ne bi imali para nego zato što takva vikendica danas ne bi gdje imala biti, jer ih prostorna politika priječi. Ako danas lokalci i mikroapartmaniziraju Jadran, onda se to uglavnom događa ili kroz pretvaranje gradskih stanova i garaža u apartmane ili kroz progušćivanje postojećih vikendaških favela poput Čiova, Vira i Brodarice.

Akter koji danas apartmanski betonizira Jadran nisu, ili nisu primarno, Frane i Špiro koji dozidavaju kat u Brelima. Taj je akter nekretninski biznis koji zida na veliko, preproda i - za razliku od Frane i Špira - nema razlog zašto bi brinuo za budućnost destinacije. Tamo se, naime, ionako nikad neće vratiti.

Pravi problem jadranskog turizma nisu Anica i Tonka koje iznajmljuju gornji kat. Problem su Frenkel i Brinar odnosno deseci malih frenkela i brinara koji su u prostor ušli bez “srđaškog” otpora. I njihovi nekretninski pothvati dio su nepovoljne statistike hrvatskog smještaja. No - za razliku od Anice i Tonke, oni tim novcem neće kupovati u lokalnoj butigi ni poslati dijete na studij u Zagreb, ni plaćati tom djetetu podstanarski stan.

To je tema oko koje studija tek oprezno obigrava, ne postavljajući doista pitanje tko i kako danas apartmanizira Jadran. No, ako autorima nešto treba priznati, onda je to činjenica da su u igru vratili “zloglasne” “komunjarske” riječi: upravljanje, planiranje. Kao da i krupni i mali igrači, i big business i onaj nimalo “big” polako shvaćaju: stihija će nas sve utopiti.

Tagovi

Izdvajamo