Najveća oporbena stranka - SDP nalazi se u krizi iz koje se neće tako brzo izvući. Tim prije što je kriza višeslojna, a osobito je izražena u krizi vodstva (čitaj neuvjerljivost i izostanak autoriteta predsjednika stranke Davora Bernardića), unutarstranačkim sukobima na svim organizacijskim razinama, te izostanku jasnih politika koje sežu čak do shvaćanja pojma socijaldemokracije.
Kako mjesečni rezultati istraživanja javnog mnijenja svakih 30 dana potvrđuju da birači u SDP-u sve manje vide potencijal koji bi mogao voditi zemlju, te pokazuju stalni pad rejtinga, tako se topi status SDP-a kao stožerne stranke ljevice. Bernardić, doduše, nikad nije ni doživljen kao vođe oporbe.
Sve male stranke koje se definiraju kao politički centar i lijevo od njega i ranije im je bilo prirodno koalirati sa SDP-om, našle su se same i svjesne da pojedinačno na izborima ne mogu polučiti nikakav ili nikakav značajniji uspjeh. Kada je SDP i formalno na Glavnom odboru donio odluku da će sami izaći na izbore za Europski parlament, “malima” je bilo jasno kako je krajnji čas da nešto poduzmu. U tim se uvjetima rodila Amsterdamska koalicija u koju su prvotno ušli Glas Anke Mrak Taritaš, IDS i Pametno.
Stranka Pametno napustila je ovaj savez, ali su mu se priključili HSS, PGS, HSU, koalicijski ugovor uskoro potpisuju Laburisti, a potom Demokrati bivšeg SDP-ovca Miranda Mrsića.
Kad su u SDP-u vidjeli da se na ljevici stvorilo novo mjesto okupljanja, počeli su “male” zvati k sebi. Ali im više nitko nije htio doći. Osim bivšeg predsjednika i bivšeg SDP-ovca Ive Josipovića.
Bio je u visokoj fazi pregovora s Glasom kad je Anki Mrak Taritaš priopćio da će dalje voziti suprotnim smjerom. Josipović jedini vidi šansu u SDP-u. Vjeruje da će SDP spasiti njegovu političku karijeru, ili sebe vidi kao spasitelja SDP-a.