VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Bozanić bi trebao biti posljednji koji smije govoriti o nadi jer ovo beznađe su upravo on i njegova institucija kreirali

Zagreb, 041212.
Zagrebacki nadbiskup kardinal Josip Bozanic primio je na Kaptolu ravnatelje predskolskih, osnovnoskolskih i srednjoskolskih ustanova.
Na fotografiji: kardinal Josip Bozanic.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
*** Local Caption *** Zagreb, 04.12.2012 - Kardinal Bozanic primio je ravnatelje skolskih ustanova
Dragan Matić / CROPIX

Pred nekoliko mjeseci, imao sam prilike razgovarati s jednom mlađom zagrebačkom znanstvenicom koja se istraživački bavi kulturom devedesetih. Riječ je o osobi u kasnim dvadesetim godinama života, pripadnici generacije koja na devedesete nema osobnih sjećanja, osim maglovitih i dječjih.

Sjedili smo stanovito vrijeme raspravljajući o tadašnjim kulturnim i ideološkim prilikama, umjetničkim akcijama, novinama i časopisima. A onda mi je mlada znanstvenica postavila pitanje na koje sam se prvi čas neodlučno lecnuo. Pitala me - naime - mislim li da je stanje bilo gore tada, ili je gore danas?

Pamtim da sam na to pitanje kratko zastao. A onda sam joj odgovorio. Odgovorio sam joj - naime - kako mislim da je gore danas.

Po mnogim kriterijima koji bi se mogli uzeti kao “objektivni” ili “mjerljivi” - naravno - moj odgovor nije točan. Devedesete su po mnogo čemu bile doista jedinstveno grozno vrijeme. Ma koliko god danas Hrvatska bila odbojno i ružno mjesto, mi ipak nismo više zemlja u kojoj naoružani tipovi silom upadaju u tuđe stanove. Nismo zemlja u kojoj se sistematski spaljuju srpske kuće, u kojoj se na porti tvornice potpisuju izjave lojalnosti državi, a u knjižnicama sistematski uništavaju knjige na “krivom” jeziku. Neke od odurnih manifestacija nacionalizma devedesetih nisu do danas nadmašene.

Unatoč tome, razgovarajući sa zagrebačkom kolegicom shvatio sam da se danas osjećam bitno beznadnije nego 1992. ili 1997., te da to osjećanje nije samo stvar objektivnog društvenog stanja.

Devedesetih godina Hrvatska je bila turobno i beznadno mjesto, mjesto u kojem je preko noći postala vrlina biti zao, mržnja je postala vrednota, a bešćutnost politička preporuka. Ali, i ja, a vjerujem i drugi ljudi nalik meni, u ta su doba imali privilegij koji današnji nezadovoljnici nemaju. Prvo, osjećali su da nisu sami. Drugo, vjerovali su da su tadašnje prilike svojevrsne dječje bolesti, te da stvari mogu i moraju krenuti nabolje.

Kad su 90-ih počele promjene u postkomunističkom svijetu, većina Europljana (ne samo istočnih) te je promjene razumijevala kao matematički vektor. Vjerovali su (ili: vjerovali smo) da je riječ o ireverzibilnom procesu u kojem će biti prepreka, u kojem će mnogo što ići sporo ili mukotrpno, ali smjer vektora i rezultat nisu upitni. Sa svakom promjenom, društvo će samo biti liberalnije, tolerantnije, demokratičnije, manje zagriženo, manje bijesno, manje opterećeno ratom. Također, podrazumijevalo se da će biti i poduzetnije, te - u konačnici - bogatije. Ta ideja puta prema Fukuyaminom “kraju povijesti” bila je ideološki briketirana u slavnoj, a danas zaboravljenoj riječi “normalizacija”. Bili smo nenormalni, ali odsad postajemo normalni, a kad se to dogodi, to će biti za svagda.

Tih 90-ih živjeli smo pod jednim priglupim poretkom koji je u tajkunizaciji spiskao javna dobra, koji je kreirao kronično falični ortački kapitalizam, u kulturi poticao hejterski kič, te promovirao klerikalizam kao državnu ideologiju. Ono što je - međutim - moralo tada tješiti razborite ljude bio je široki konsenzus drugih razboritih ljudi da takvo stanje ne valja. Taj konsenzus obuhvaćao je ljude koji su inače imali malo zajedničkog: i ljevičare i liberale i umjerene salonske nacionaliste, i bivše komuniste i bivše političke zatvorenike, i Vladu Gotovca i Borisa Budena, i Feral i Borisa Marunu, i Prosperova Novaka i KUD Idijoti. To “narodnofrontovsko” osjećanje da se moramo svi udružiti protiv idiota formalizirano je na koncu devedesetih i kroz politički brak bivših komunista i bivših antikomunista, Račana i Budiše.

Tijekom narednih dvanaestak godina, Hrvatska je zaista funkcionirala u skladu s tim ideološkim vektorom. Prostor razlike i sposobnost za introspekciju rasli su polako, ali stalno rasli, i činilo se da menzura ne može nizvodno. Rastao je prostor umjetničke slobode, rasla sposobnost povijesne introspekcije, rasla je ekonomija, rastao razvoj političkih institucija, a čitavo je društvo raslo po tim famoznim “benčmarcima” pretpristupnih pregovora koji su funkcionirali kao mehanička metafora, ali i kolonijalni pokretač “normalizacije”.

A onda su se stvari promijenile. Prvo je došla kriza. Pa smo ušli u Europsku uniju. Pa se - na koncu - počela odvijati konzervativna revolucija. Najednom smo se probudili u novom svijetu, u kojem vektora “normalizacije” više nema, a vodostaj u menzuri kreće nizvodno. Tu smo već pet godina, a čovjek se ne može oteti dojmu da je stanje svaki dan gore. I tu je - čini mi se - tajna zašto mnogi od nas osjećaju da je danas gore nego devedesetih. Gore je, zato što se vektor okrenuo.

Devedesetih godina, mnogi su od nas bili uvjereni da su sranja koja se odvijaju uokolo dječje bolesti, efekt rata i tranzicijskog kaosa koje će normalizirati vrijeme. Sada znamo da nije tako. Znamo da normalizacija nije ireverzibilni proces, nego borba u kojoj smo opet u defenzivi. Znamo da ulazak u EU nije “imprimatur” trajne normaliziranosti, nego - naprotiv - signal da je kolonijalnom nadzoru došao kraj, pa se opet možemo ponašati “kako hoćemo”, a to znači da su se do jučer pitome marcipanske republike - da posudim metaforu Ines Sabalić - najednom preobrazile u Borate.

A dok se još sredinom 90-ih onaj koji je bio osupnut tadašnjim društvom osjećao da u tome nije sam, danas nažalost više nije tako. Dok je 90-ih postojao strateški konsenzus liberala i umjerenih nacionalista da je tuđmanizam opasna stranputica, danas ne možemo biti dalje od toga. Danas živimo u svijetu u kojem se glavni zagrebački aerodrom zove po Tuđmanu, i to zato što je to predložio predsjednik stranke ljevice. U kojem sadašnji predsjednik te iste stranke ljevice nariče nad nepravdom haaške presude. U kojem javne figure koje pamtimo kao agilne kritičare tuđmanizma danas gledamo u ulozi televizijskih klaunova napitničkog nacionalizma. U kojem HAZU najozbiljnije poziva da Sabor ne izglasa konvenciju protiv nasilja nad ženama. U kojem najveće sveučilište uzima za savjetnika Jakova Sedlara. U kojem HDZ prvi put nakon Tuđmanova doba drži baš sve poluge vlasti - ali ovaj put protiv sebe nema ujedinjenu opoziciju u kojoj ima ozbiljnih i autoritativnih javnih figura, nego razjedinjenu šaku ničega - ideološki nesvodljivu košaru u kojoj tavore ostaci umirućeg SDP-a, provincijski konzervativci s moralnom misijom, te neodgovorni populisti koji se zaozbiljno bore - protiv cijepljenja.

To je, dakle, situacija koju imamo u Hrvatskoj na početku 2018. To je osjećanje koju jasno i upečatljivo ilustrira povorka feministica koje su na Markov trg stigle u kostimima sa “Sluškinjine priče”. Ne, nećemo postati Normalistan: postat ćemo Gilead. Nije riječ o tome da je stanje zaista lošije nego 1997. Riječ je o tome da nitko normalan više ne vjeruje da će biti bolje. Upravo suprotno, svi vjeruju da se vektor preokrenuo i da će samo biti gore.

Ima li se to na umu, ne treba se čuditi što najobrazovaniji i najdinamičniji dio stanovništva hrpimice odlazi u inozemstvo. Ne treba se čuditi što su blogovi i ispovijesti emigranata postali najpopularnija tema portalske i fejs-literature, te najreprezentativniji društveni žanr. Kao da stotine tisuća ljudi u ovoj zemlji dijele osjećanje koje je statusom na fejsu formulirala bivša pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić: “Djeco, učite jezike i bjež’te glavom bez obzira”. Bježite, ne zato što nemate strpljenja sačekati da bude bolje. Nego zato što je očito da će - biti samo gore. Generacija vaših roditelja bila je strpljiva - i na kraju puta dočekala “ovo”. Nemojte biti ludi i napraviti isto.

U tom novom ozračju u kojem je liberalnu srednju klasu zahvatilo osjećanje apatije i beznađa, zanimljivo je bilo čitati snop božićnih poruka visokih katoličkih prelata koji su kao u nekoj orkestriranoj operaciji pozivali na - obnovu nade. Počevši od kardinala Bozanića nadalje, akteri s vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj su se u posljednjim danima 2017. iz petnih žila trudili uvjeravati da čaša ipak nije poluprazna, nego polupuna, te da ne treba previše poprijeko gledati na vlast i ideologiju koju je upravo Katolička crkva dovela na vlast, pa sad za njih odgovara kao svaki tvorac za svoje djelo.

Pritom je cinizam da na obnovu nade poziva institucija koje je sama najveći kreator beznađa u Hrvatskoj, koja je dala logističku artiljeriju likovima poput Željke Markić, koja je poput duha iz boce trljanjem na zrak izvukla ekstremni nacionalizam, homofobiju i ustaški revival, koja je pokazala rijetku bešćutnost prema gotovo svim skupinama ranjivih i slabih, koja sa zagušujućim monopolom vlada našim školstvom i televizijom. Koja je - ukratko - izišla kao jedini stvarni profiter društvenih promjena posljednjih nekoliko godina. Zbog koje obeznađena liberalna srednja klasa i osjeća da počinje živjeti u Gileadu.

Bozanić bi - ukratko - trebao biti posljednji koji smije govoriti o nadi. Jer, ovo beznađe su upravo on i njegova institucija kreirali.

Izdvajamo