VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Glogoški se probudio i shvatio: prevareni smo, ovo nije Novi Jeruzalem

Zagreb, 130115.
Savska ulica.
Udruga silovanih zena u Domovinskom ratu Suncica posjetila je branitelje koji nastavljaju sa prosvjedima ispred Ministarstva branitelja u Savskoj ulici.
Na fotografiji: Djuro Glogoski.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Do pred samo desetak mjeseci za Đuru Glogoškog i njegove prijatelje svijet je bio tako razumljiv i beskrajno jednostavan. U tom svijetu postojale su dvije polutke, dva pola koja se nisu niti su se mogla pomiješati. Postojali su vatra i voda, yin i yang, Ormuzd i Ahriman. Postojali su dobri Hrvati, dakle oni u šatoru i oni koji ih podržavaju. Te je postojala, dakako, “nenarodna vlast” i njeni sluganski pobočnici.

Bio je to - velim - strašno jednostavan i razumljiv svijet. Sve je u njemu imalo svoje jasno mjesto. Na jednoj su strani bili Pravi Hrvati, a to znači branitelji, šatoraši, crkva, biskupi, HDZ i poštena inteligencija. Na drugoj su strani bili Milanović, njegovi ministri, njegovi glasači i njegovi mediji. Na njegovoj su strani bili svi ti antiglobalisti, pacifisti i anarhisti te, dakako, sasvim razumljivo, oni koji su vazda najgori - Srbi. Na “našoj” su strani bili - sasvim naravski - svi oni “koji vole Hrvatsku”.

U tom jednostavnom svijetu trebalo je samo dovoljno dugo čekati, dovoljno žestoko prosvjedovati i biti dovoljno uporan, pa će svjetlo - kao u svakoj mitskoj priči - nadvladati mrak. I zbilja, Đuro Glogoški i njegovi prijatelji potrudili su se oko toga da svjetlo pobijedi mrak. Petsto su dana kampirali u šatoru, tukli se s policijom i anarhistima, čekićima razbijali table, nosili uokolo kartonske partizanke, grmjeli preko portala, Bujančevih emisija i koncelebriranih misa. Sve su baš onako kako treba napravili Glogoški, Dečak i njihovo društvo. I izgledalo je da su uspjeli. Pao je jedan (Josipović), pao drugi (Milanović), njihov je Tomo došao na vlast, a u jednom trenutku, kratkom ili malo duljem, činilo se da će se Glogoški i prijatelji probuditi u svijetu kakav su sanjali. Uokolo će padati bokori s tustim plodovima, oko mirisnih voćki lelujat će leptiri, u Hrvatskoj neće više biti ćirilice ni pedera ni procesa za ratne zločine, a između Hrvatske i Srbije bit će podignut sanitarni kordon. Bilo je to prije osam mjeseci. U tom trenutku činilo se da će i slavonski veteran vlažnih očiju i njegova družba iz Savske dočekati žuđenu zemlju snova.

Što bi tada - recimo u studenome - Đuro Glogoški rekao da ga je netko katapultirao devet mjeseci u budućnost? Što bi rekao da ga netko dovede u blisku budućnost, u kojoj je HDZ (makar tehnički) još na vlasti? I da mu pokaže njega samog te mu pusti da posluša njegovu vlastitu presicu? Presicu na kojoj će lider šatorskog protesta optužiti HDZ-ovu vlast za izdaju. Na kojoj će desnu vladu optužiti da je “okrenula leđa braniteljima”, da “pregovara s četnicima”, da je “odgovorna za sramotni čin” te da “sramotno odlazi u povijest nakon šest mjeseci”. Presicu na kojoj će Glogoški reći da “idu izbori” te da će na tim izborima “biti sve rečeno”, jer HDZ više nema njihovu podršku.

Bi li se Đuro čudio da ga je netko vremeplovom preselio devet mjeseci u budućnost, i dao mu da posluša sebe sama kako se po HDZ-ovoj vlasti razbacuje kamenicama, isto onako kako je i po SDP-ovoj? Ne znam bi li se on čudio. Možda i bi. No, postoji netko koga taj obrat ne čudi baš nimalo, a to sam ja. Jer, svatko tko je tada imao i zrno soli u glavi morao je vidjeti ono što Đuro Glogoški nije. Da su - naime - tadašnjoj opoziciji i Glogoški i njegova družba bili tek alat. Tek čekić. Čekić podesan da se s njim razlupa čekić ili tabla. A kad posao obaviš, alat onda odložiš, te od alata ne očekuješ da i o čemu ima mišljenje. Tako se i Glogoški najednom našao u novom svijetu u kojem je spoznao ono što smo mi drugi tada već znali: da je bio i ostao tek alat koji je netko isukao pa spremio u korice.

Đuro Glogoški i šatorski pokret bili su samo važan dio, ali ipak dio jedne nacionalističko-konzervativne kontrakulturne revolucije koja se valjala hrvatskim ulicama, trgovima i župama negdje od druge godine Milanovićeva mandata. Taj višekraki kontrakulturni pokret imao je nekoliko krakova, ne nužno povezanih, ali uvijek solidarnih. Na jednoj strani tu su bili Željka Markić i pokret Za obitelj, na drugoj katoličke laičke skupine poput Vigilarea i Grozda, na trećoj borci protiv ćirilice u Vukovaru, pa do najvidljivijeg i politički najeksplozivnijeg kraka, a to je bio Savski šator. Taj mnogokraki i u nekoj mjeri spontani pokret svoj je stvarni “politbiro” imao u vrhu Katoličke crkve koji se našao prestravljen koliko činjenicoosvojene im da su “komunisti” opet na vlasti, toliko još i više spoznajom da su “komunisti” danas liberali, a liberalizam - rodni, etnički, ekonomski, kulturni - jest bio glavni neprijatelj ove konzervativne rekonkviste. Ali, ta bi konzervativna rekonkvista bila i ostala ono što jest - jaka supkultura, no ipak supkultura - da se nije našla operativna politička snaga kojoj je ta nacionalno-ćudoredna revolucija taktički odgovarala. Ta snaga je bio, dakako, Karamarkov HDZ koji je s konzervativnom kontrakulturom plesao dugi, uhodani valcer, valcer koji je - međutim - završio drukčije nego što su očekivali. Koketiranje s Ilčićem, Markić i Klemmom samo je mobiliziralo suprotnu stranu i Karamarku otelo očekivanu pobjedu. A sve ono što se poslije dogodilo - iskreno - samo je posljedica tog felera izborne noći. Jer, ništa, ni drimije ni migriti, ni Gazprom, ni MOL ne bi Karamarka skinuli s vlasti da je sam u Saboru imao pravu većinu. Da je imao pravu većinu, Karamarko bi erdoganovski otresao istinu s rukava, izignorirao i afere i medije, te samodržački vladao dalje. Ali Karamarko nije imao sam većinu. A zašto nije? Nije zato što je ljudima bila puna kapa Jozića, Glogoškog, Ilčića i Klemma.

I eto nas tako - devet mjeseci kasnije - u vrlom novom svijetu. Baš onako kako su pred godinu dana svi člankolisci pritrčavali “pobjedniku” Karamarku, sada isti ulizice pritrčavaju “pobjedniku” Milanoviću. Seljaci su se naglo sjetili da je i Stipica Radić bio lijevi, Bandić se naglo sjetio da je ustaštvo zlo i da se nije tako jako naljutio na Milanovićeve uvrede. Milanoviću prilaze i lijevi i desni, skupljaju mu se oko skuta onako kako su još prošle jeseni jeli iz ruke “Tomi”. A na drugoj strani, HDZ ima novog šefa i novu agendu. Andrej Plenković kao da je dobro shvatio koliko su HDZ koštali šatori, plinske boce i klerikalni cenzori. Osim toga, HDZ je ipak još na vlasti. A kad ste na vlasti, onda su vam kao saveznik najmanje potrebni bučni pustolovi koji bi još veće penzije, još malo beneficija, te kojima se ne mili što - eto - pregovarate s “četnicima”. Bučni fajteri koji su vam odgovarali dok ste bili opozicija najednom imaju malo razumijevanja za vaš vladalački raison d’etat. Ni njima revolucija ne pjeva onako kako su u šatoru pjevali o njoj.

I to je taj trenutak. To je trenutak kad su se Ladislav Ilčić, Jozić, Glogoški i Klemm probudili u vrlo novom svijetu. Probudili su se osam tjedana prije izbora u bajnom novom svemiru u kojem - kao u pjesmi Haustora - postoje “desnica, ljevica, centralno”. A ono što je zajedničko i desnici i ljevici i centralnom jest da im Klemm, Glogoški i Markić ne trebaju. Štoviše, Klemm, Glogoški i Markić su posljednje što im u životu treba. Liberalnoj Milanovićevoj koaliciji ne trebaju jer su im ideološki neprijatelji. A desnom HDZ-u ne trebaju zato što im nose političku štetu. Konzervativci će - naime - za HDZ ionako glasati, a svi drugi zato će od njih pobjeći glavom bez obzira.

To je novi svijet u kojem su se probudili akteri hrvatske konzervativne rekonkviste. Pred samo devet mjeseci, činilo se da je pobjeda tu na dohvat, da je samo stvar tehnike da dođu na vlast i zavedu Novi Jeruzalem, utopijski svijet bez ćirilice, Srba, feminističkih udruga i Murakamija u lektiri. A sada - devet mjeseci kasnije - konzervativnim revolucionarima smiješi se izgledan scenarij da opet postanu ono što su bili do 2012.: dakle, rubna i bizarna supkultura, manjinski soj čudnovatih kljunaša koji ima svoj nepronični svijet udruga, portala i tribina po sjemeništima, ali je između njih i društvenog mainstreama nevidljivi zid od električne žice. “Poljski scenarij”, vlast koja bi bila slična PiS-u Beate Szydlo i Kaczynskog, u Hrvatskoj se nakon ovih osam mjeseci očito neće ponoviti. Neće se ponoviti ako pobjede Milanovićevi liberali. No, kako se stvari čine, neće se dogoditi ni ako pobijedi Plenković. Da kucnem u drvo, konzervativni kulturni prevrat u ovom se trenutku u Hrvatskoj čini kao mahniti maturalac koji je trajao kratko i kojem slijedi izvjesno zgasnuće.

Na neki način, taj semestar mahnitosti možda nam je i pomogao. Prisjetio nas je kako se sloboda lako poljulja. Pokazao nam je da stanovite liberalne stečevine nisu ireverzibilno osvojene i čvrsto neupitne, nego da su područje trajne napetosti oko kojeg svaka generacija treba pljunuti u šake. Ako smo tu naučili, onda “biljnoj sekciji” grozda i hrasta možemo biti zahvalni na nauku.

Izdvajamo