VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Goran Milić je kampanju preprodavača investicija započeo 1986. godine

Boris Kovačev / CROPIX

 

Znam da je to mlađoj populaciji teško vjerovati: ali prije nego što je postao ovo što je sada, Goran Milić bio je ozbiljna svejugoslavenska televizijska zvijezda.

Bio je to krajem osamdesetih godina. U to doba, Milić je vodio središnji Dnevnik Televizije Beograd, a taj je Dnevnik, smatrali su mnogi, bio najbolji u tadašnjoj Federaciji. Stasiti Dubrovčanin vodio je taj dnevnik baršunastim baritonom i zavodničkim šarmom, puštao je u njega živopisne “life interest” priče, a zagrebački su TV komentatori imali uzrečicu da Dnevnik TV Zagreb prenosi agencijsku vijest da u Zagrebu pada kiša dok TV Beograd prikazuje Gorana Milića kako na kiši stoji s kišobranom u ruci.

Kao što je teško vjerovati u to da je Milić jednom davno bio zvijezda, tako je teško vjerovati i u još nešto: naime, tih se godina Beograd zaozbiljno kandidirao za Olimpijske igre. Bila je to, podsjećam, godina 1986. SFR Jugoslavija već je bila u ozbiljnoj ekonomskoj krizi, po Titovoj smrti otkrio se razmjer vanjskog duga, još je trajala zabrana neprivrednih investicija, a sjećanje na šok nestašica i par/nepar vožnje bilo je još svježe i titralo na obrazu građana kao neočekivano, bolno poniženje.

U tim okolnostima, tadašnji se glavni grad svejedno latio pokušaja kandidature za Olimpijadu 1992. Pokrenuta je pretkampanja, nacrtan logo na kojem su se u olimpijskim krugovima sastajali Dunav i Sava. Formiran je inicijativni odbor i počelo je lobiranje. Za taj je lobistički posao Beograd tih 80-ih uzeo svoje najpopularnije TV lice - a to lice bio je Goran Milić.

Te ‘86. Goran Milić je postao portparol projekta OI 92. Kao portparol tumačio je javnosti da će se taj projekt financirati “principom opštenarodne obrane, učešća svih”: “treba da se izjasne Grad, republike, Federacija”, govorio je tih dana Milić, “da organizaciju finansiramo iz budžeta, privrede, putem samodoprinosa, pa da se svi namire iz prihoda”.

Takvo, “opštenarodno finansiranje” zagovarao je tih godina Milić, a da bi bio uvjerljiviji, u kampanju je upregnuo i svoj televizijski dar. Kod Milića se o kiši ne izvještava agencijski - ne, kisne se pod kišobranom. Tako i Milić u TV Dnevniku o financiranju OI nije govorio apstraktno. U središnji je Dnevnik donio tri (ili je, ne pamtim dobro, bilo pet?) kutija šibica i jugoslavenskoj publici rekao: evo, ovoliko koliko koštaju ove šibice, vi biste, građani Jugoslavije, trebali platiti za kampanju Olimpijade.

Tako je godine 1986. Goran Milić počeo svoju kampanju preprodavača investicija. Počeo je tako što je prezaduženoj Jugoslaviji, zemlji pred političkim slomom, prodavao šibice.

Od tada do danas prošlo je trideset i kusur godina. U tih trideset i kusur godina, Goran Milić je prošao politički luk koji nije ni po čemu jedinstven, i do te je mjere banalan da mi je gotovo nelagodno da mu zbog njega čupkam crijevca. Od voditelja središnjeg beogradskog Dnevnika, premjestio se na sarajevski Yutel, televiziju kojoj je faktički bio zaštitno lice. Stigla je i 1992., godina u kojoj Jugoslavija nije dočekala beogradsku Olimpijadu, ali je zato dočekala “olimpijadu” u Sarajevu 1992., “olimpijadu” u - nažalost - nekim sasvim drugim, olovnim i trotilnim sportovima.

Nakon što su te “sportske igre” započele, Goran Milić napušta Yutel, seli se u Hrvatsku i pomalo, korak po korak, postaje ono što je danas. A danas je obiteljski i profesionalno dio vladajućeg ideološkog establishmenta. Sin mu je glasnogovornik hrvatske Vlade, supruga mu je utjecajna urednica na javnoj televiziji, a sam Milić za HTV radi putopisne i dokumentarne serijale u kojima se uglavnom bavi užasima istoka i strahotama bivših vremena. Nema u tim dokumentarnim serijalima nostalgije za vremenima opštenarodne obrane, samodoprinosa i društvenog finansiranja. Milić je, što bismo rekli, progledao. Ostario i zavolio kapitalizam. Zapravo, baš ga je jako zavolio.

A kako izgleda ta Milićeva ljubav prema novom poretku, imali su se prilike uvjeriti oni koji su se prošlog tjedna našli u zagrebačkom muzeju Mimara. Tamo je, naime, zagrebačko-paški poduzetnik Eduard Maržić predstavio svoj građevinsko-nekretninski pothvat pod naslovom “Zlatna obala Hrvatske”. Riječ je o projektu golemog vikendaškog naselja u paškim uvalama Dinjiška i Košjun. U tim bi valama neimar Maržić sagradio nekoliko tisuća kuća, umjetne otoke i mostove, a potom bi sustavom kanala kroz utrobu Paga ta vikendaška naselja povezao s plitkim akvatorijem paške solane. Time bi - obratite pozornost na razmjere ludila - “otok Pag konačno dobio vezu s otvorenim morem”.

Pag je, naime, dosad bio geološko-lingvistička anomalija, jedini otok koji nema vezu s morem. Ali, nema veze, našao se Eduard Maržić da tu anomaliju ispravi. I ne bi to bio prvi put da Maržić ispravlja anomalije okrutne i nezahvalne prirode. U kampu Šimuni (čiji je vlasnik) Maržić je smrvio čitavu pašku kamenu obalu i pretvorio je u šodericu. Svojedobno je predlagao da se 250 kilometara jadranske obale smrvi pikamerima i zaravna pijeskom, a prilog o Maržićevu popravljanju nesavršenosti prirode možete naći i na You Tubeu. Tamo, naime, i danas stoji dokumentarni video o tom kako u kampu Šimuni cisterna ispumpava sadržaj crne jame u more.

Eduard Maržić je, ukratko, veliki vizionar koji desetljećima neumorno nastoji ispraviti sve te nesavršenosti koje je zlonamjerna priroda namirila Hrvatima. A kako u svojem pregalaštvu stalno nailazi na investicijske prepreke i antitržišnu klimu, Maržić je ovaj put odlučio pikamerom razbijati ne samo grote nego i javno mnijenje. Pa je za taj posao uzeo čovjeka koji već ima iskustva u “opštenarodnom finansiranju” i prodavanju šibica. Uzeo je najboljeg. Gorana Milića.

Za projekt “Zlatna obala Hrvatske” Milić je napravio promotivni dokumentarni film u kojem se i sam pojavljuje, pravi on, sa svojim stamenim stasom i baršunastim glasom. I kao što je nekad stajao s kišobranom na kiši da nas uvjeri kako pljušti, tako i ovaj put Milić “ide na teren”. Odlazi na Pag i pokazuje nam kako iza plaža, provoda i Zrća tamo čami sasvim druga slika. Sezona je kratka, zimi je teška depra. Mladi i obrazovani odlaze. Propala vinarija, propalo komunalno poduzeće. Nema više “privrednih subjekata”, a pitoreskni domorodački penzioneri u filmiću mudruju kako bi se, “kad bi bilo investicija”, i “mi (valjda - lijeni Dalmatinci) prihvatili posla”. Na križanju nasred otoka Milić nam tako stoji i pokazuje kako stvari s razvojem stoje. Na jednoj strani, sagrađeni apartmani. A na drugoj - apage, užas, “golemi nepregledni prostor ničega”.

A onda, kao u pravom žanrovskom filmu, slijedi plot twist, hepiend, juriš konjice. Postoji, naime, vizionar i čovjek koji zna što bi napravio s tim “nepreglednim prostorom ničega”. Taj je vizionar, dakako, Maržić, koji bi probio kanale do Dinjiške i Košjuna, potopio solanu i paško polje, a onda uz taj arhipelag sagradio hrvatski Port Grimaud: niz privatnih vikendica koje bi imale vlastiti vez pred kućom i bile povezane mostićima i kanalima. Kroz te kanale “otok bi se spojio s morem”, a eto, nešto bi se tu i naplatilo od vezarine, takse i transfera. Toliko da bi od toga dio išao u zajednički fond. Maržić je čak zamislio nešto što je unikatno čak i u našem kerumovskom kapitalističkom mindsetu: toranj s displejem na kojem bi tekućim kristalima pisalo koliko se od te feudalne plovarine zaradilo.

Ovo je trenutak u kojem bi se, naravno, o “paškom Port Grimaudu”, o toj kopiji kopije Venecije, trebala oglasiti struka. To je trenutak u kojem bi se ekološki, ekonomski, urbanistički i turistički stručnjaci trebali javiti i objasniti širem općinstvu do koje je mjere Maržićevo “poboljšavanje prirode” bezumno. Gdje bi trebali objasniti što bi ono značilo za poljoprivredu i za solanu, što za staništa i krajobraz. Trebali bi objasniti što hidrološki i oceanografski znači “spajati otok s morem”.

Trebali bi objasniti da paški Port Grimaud nije ništa drugo nego samo jedno, ali još veće i još grozomornije vikendaško naselje, ona vrsta točkastog apartmanskog masakra koja je uništila Jadran od Čiova do Ražnja i od Novalje do Valsabione. Trebala bi objasniti da iza takve nekretninske kombinatorike ne stoje ni hotelski kreveti, ni radna mjesta, ni produženje sezone, nego na gubitku budu tek domoroci koji na iznajmljivačkom tržištu ostaju nekonkurentni. Da su upravo ovakve ideje one koje hrvatski turizam - kako je nedavno znanstveni think tank sročio - odvode u “spiralu smrti”. To bi bio njihov posao, i ja im ga prepuštam. Naime, za to ih ova zajednica plaća.

Jer, u ovoj priči mene manje zanima Eduard Maržić. U ovoj priči mene više zanima Goran Milić, čovjek koji kao da utjelovljuje ponižavajući poraz cijele jedne generacije. Milić, naime, i danas ima isti šarm, stas i baršunasti glas kao i onda kad je na TV Beogradu izvještavao s kišobranom o kiši. Tada, u ta vremena, s najveće je federalne TV postaje prodavao publici javno dobro, samodoprinos i opštenarodno finansiranje. Ali, idu dani, vremena se mijenjaju, ideologije se mijenjaju, ambicije se smežuraju. I eto gdje smo. Danas, trideset tri godine kasnije, isti taj Milić publici prodaje Venecijine Venecije Veneciju.

Zloban bi čovjek rekao: prodavao je publici šibice, prodaje ih i sada.

Izdvajamo