VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ: INSTITUCIJE KOJE NAM LAŽU Isprika, ostavki, internih istraga nema. Vlada će i sutra nastaviti s puštanjem 'poboljšanih verzija istine'

Pogranični policajci zarobili su izbjeglice, natjerali ih da sjednu, da dignu ruke na tjeme. A potom su ih natjerali da skandiraju navijačke pokliče zagrebačkog nogometnog kluba te slogane hrvatskih nacista iz Drugog svjetskog rata. Na upite o incidentu hrvatski ministar unutarnjih poslova vjerojatno bi rekao da se to nije dogodilo. Ali ne može. Ovaj put je snimljeno

Godine 2003. skupina američkih vojnih policajaca otpočela je sustavno zlostavljanje iračkih uznika u bagdadskom pritvoru Abu Ghraib. Američki su tamničari uzapćene Iračane u Abu Ghraibu svlačili do gola, vodili na povodcu, tjerali na njih pse, seksualno ih zlostavljali i izlagali ponižavajućim fotografskim seansama. A cijela ta gadljiva rutina ostala bi nepoznata da nije bilo jedne činjenice. Ta je činjenica Ghraib od anonimnog kazamata pretvorila u svjetski slavni toponim.

Naime, počinitelji su ono što su radili - snimali.

Koju godinu kasnije slavni američki dokumentarist Errol Morris snimit će o slučaju Abu Ghraib dokumentarac “Standard Operative Procedure”. U tom filmu intervjuirat će Brenta Packa, agenta američke vojne istražne agencije koji je vodio istragu o Abu Ghraibu. U Morrisovu filmu postoji isječak koji se može naći na YouTubeu, a u kojem Peck kaže kako, po njegovu iskustvu, u svakom kriminalnom slučaju koji je rješavao počinitelj padne zato što je napravio nešto osobito glupo. “U slučaju Abu Ghraiba”, dodao je, “nešto glupo je bilo to što su snimili te slike.”

Da nije bilo fotografskog sadofetišizma, mučitelji iz Abu Ghraiba ne bi završili u zatvoru, nego bi se vratili kući s odličjima i otpremninom kao zaslužni veterani. Da nisu u srpnju 1995. kod Godinske Bare u BiH snimali VHS kamerom bošnjačke zarobljenike koje će upravo smaknuti, pripadnici srpske paravojske Škorpiona danas bi mirno živjeli u svojim srijemskim i bačkim kućama. Ali Škorpioni su ono što su napravili snimali, taj je snimak završio u dokumentarcu “Škorpioni, spomenar” Lazara Stojanovića, a “glumci” s VHS kasete dobili su ukupno 56 godina robije. Kažnjeni su za razliku od desetaka i stotina suboraca koji su u to vrijeme u toj istoj BiH ubijali kao i oni. Zašto? Zato što su “napravili nešto glupo”: snimili su taj video.

“Nešto osobito glupo” napravio je koncem prošlog tjedna i zasad neimenovani djelatnik granične policije Republike Hrvatske iz općine Cetingrad. Taj neznani dokumentaristički amater bio je dio ekipe graničnih policajaca koja je kod Cetingrada presrela i zarobila skupinu ilegalnih migranata. Pogranični policajci zarobili su izbjeglice, natjerali ih da sjednu, da dignu ruke na tjeme. A potom su ih natjerali da skandiraju navijačke pokliče zagrebačkog nogometnog kluba te slogane hrvatskih nacista iz Drugog svjetskog rata. I sve bi to završilo kako već obično završavaju iživljavanja hrvatske policije nad ilegalnih migrantima da nije bilo jedne sitnice. Jedan je od policajaca, naime, “navijanje” snimio mobitelom. A kad je nešto snimljeno - iskustvo nas uči - kad-tad će dospjeti u javnost. Svaki zlotvor, naučio nas je Brent Pack, padne zato što je napravio nešto glupo. Glupost koju su cetingradski policajci napravili jest što su ponižavanje migranata - snimili.

Pokušajte, naime, zamisliti što bi se dogodilo da cetingradski murjak nije mobitelom snimio tu “navijačku” seansu. Grupu izbjeglica hrvatski bi policajci - kako to već uvijek rade - prepratili u Veliku Kladušu. Tamo bi migranti završili u prihvatnom centru iz kojeg su vjerojatno put Hrvatske i krenuli. Tamo bi se oni požalili na ponašanje hrvatske policije. Rekli bi humanitarnim radnicima ili Amnesty Internationalu ili novinarima kako su im hrvatski policajci razbili mobitele, kako su im opljačkali pare i kako su ih tukli. Rekli bi kako su ih tjerali da kleče s rukama iznad glave. Rekli bi - eto - i to kako su ih tjerali da kliču nepoznate navijačke pokliče. O tom odurnom iživljavanju izvijestile bi hrvatske i bosanske novine, o toj bi sramoti pisao “Guardian”, ona bi se našla u novom (tko zna već kojem) posramljujućem izvješću Amnesty Internationala.

A onda bi se na TV-u pojavio hrvatski ministar unutarnjih poslova i mirno rekao da - svi ti ljudi lažu. Rekao bi da hrvatska policija uopće ne tuče migrante i ne pljačka njihovu imovinu. Rekao bi da se “migranti međusobno sukobljavaju, ozljeđuju, a policija u provođenju racija i pretraga prostora pronalazi hladno i vatreno oružje pogodno za napad i ozljeđivanje”. Rekao bi da su masnice nastale zato što se migranti međusobno tuku i jer svi ionako imaju noževe. Rekao bi da “nije zabilježena upotreba prisile prema imigrantima” i da “policija poštuje njihovo dostojanstvo”. Rekao bi da marna strogost hrvatskih graničara ubire pohvale europskih prijatelja, uključujući Angelu Merkel. Rekao bi točno ono što ministar Davor Božinović svaki put i kaže.

Rekao bi to i ovaj put, samo što ovaj put ne može reći. Ne može samo zato što je nepoznat netko u Cetingradu napravio “nešto glupo”. Snimio je taj video. A taj video pokazuje točno ono što već mjesecima tvrde humanitarci, što tvrde međunarodne udruge, što tvrde ozbiljni zapadni mediji. Naime, da ne lažu izbjeglice, nego da laže ministar Božinović.

Ovaj tekst pišem potpuno svjestan da pitanje ilegalnih migracija nije jednodimenzionalno. Savršeno sam svjestan kompleksnosti tog problema, svjestan sam da se u istu košaru ne mogu staviti ratni izbjeglice i “obični” ekonomski migranti, svjestan sam da se oko transfera izbjeglica obavio nemali švercerski kriminal te da rješenje problema južne hemisfere nije u tome da se svi mladi, zdravi i ambiciozni presele u Švedsku. No u ovom trenutku - nemojmo si lagati - Hrvatska nema nikakav ozbiljni izbjeglički problem. Ali zato Hrvatska u ovom trenutku ima gorući i ozbiljan problem koji se nanovo ogolio zahvaljujući cetingradskom videu. Taj problem kudikamo je veći od pedesetak ili stotinjak migranata koji će naći utočište u hotelu Porin. Problem koji Hrvatska ima jest taj što ima policiju i vladu koje sustavno, bestidno, a da ne trepnu - lažu.

Pedeset ili sto Sirijaca koji u ovom trenutku čame u nekom prigradskom zagrebačkom hotelu nisu, nikad neće biti niti mogu biti problem ni za hrvatsku ekonomiju, identitet ili društvo. Ali za hrvatsko društvo jest i te kako vrući problem ako policija na nekoj ličkoj cesti sačekuje putnike u stilu drumskih razbojnika. Za Hrvatsku jest problem ako čuvari reda i zakona ne poštuju uglavljene procedure postupanja, ako izbjeglicama uništavaju imovinu (mobitele) i ako im poput Andrijice Šimića prevrću džepove da bi im uzeli novce. Za Hrvatsku jest problem što hrvatska policija u abughraibskom stilu ponižava migrante tjerajući ih na izvikivanja naci-slogana i navijačkih refrena.

Jer, ako policija to radi danas nekom Sirijcu ili Afgancu - kako možete biti sigurni da sutra neće to raditi vama, ili meni? Kako možete biti sigurni da vas kakva patrola neće zaustaviti kod Udbine ili Lapca, da neće i vama prevrnuti džepove, uzeti iPhone, ili vas tjerati na “glazbeni program”? I - kako možete biti sigurni da vam se neće dogoditi ono što se dogodilo mnogim migrantima? Da se, naime, požalite novinarima i pučkoj pravobraniteljici, a da vam policija jednostavno kaže - da lažete. Da to nije točno, jer da policija “poštuje vaše dostojanstvo”.

Pritom govorimo o policiji koja sama s nezabilježenom lakoćom izgovara - neistine. Govorimo o policiji koja je u prosincu prošle godine ustrajavala na lagariji čak i onda kad se pojavio video protjerivanja žena i djece u šumi Lahovo na granici BiH. Govorimo o policiji koja je samo u slučaju novinarke Đurđice Klancir zagušila javnost s tri kontradiktorne neistine u samo tri dana.

A ta lakoća izgovaranja neistina, poluistina ili posvemašnjih, prijesnih laži nije - nažalost - karakteristična samo za ministra Božinovića i za Ministarstvo unutarnjih poslova. Hrvatsku politiku već stanovito vrijeme zahvaća epidemija olakog izgovaranja neistina. Dosta se sjetiti afere hotmail i svih verzija koje su se puštale o autorstvu lex Agrokor. Dosta se sjetiti slučaja izraelskih polovnih aviona, i svih lagarija koje su tih tjedana puštali ministar obrane, premijer i predsjednica. Dosta se sjetiti da je u tom skandalu čak i američka diplomacija uskočila na scenu ne bi li zaustavila lavinu perolakog izmišljanja.

Hrvatska je politika, ukratko, postala sasvim nalik onoj Žižekovoj prispodobi o posuđenom čajniku. U toj prispodobi čovjek A kaže čovjeku B da mu - kao prvo - nije posudio čajnik, da mu ga je - kao drugo - već vratio, a kao treće - kad ga je posudio, već je bio razbijen. Tako i hrvatska politika javnost zasipa raznim verzijama “posuđenog čajnika”. Ako neistina A ne prođe, umjesto nje se proba s neistinom B, a ako i to ne prođe, s poluistinom C. Radni primjerci “fake newsa” puštaju se od danas da sutra, a jedina im je svrha da drže vodu 24 sata, da izdrže iduću navalu klikova. Kad se neistina raskrinka, bacite u javnost novu kojoj je svrha da začepi rupu narednih nekoliko dana. U Dalmaciji bi rekli - fin che dura non paura.

U međuvremenu se sve nastavlja kao da ničeg nije bilo. Isprika nema, ostavki nema, internih istraga nema. Vlada će i sutra nastaviti s puštanjem “poboljšanih verzija istine”, a izbjeglice koje noćas prijeđu Unu i Poštak policija će i sutra pelješiti u stilu drumskih razbojnika. Samo će u nečemu biti pametniji.

Nitko neće - rekao bi Brent Pack - “napraviti nešto osobito glupo”. Nitko neće snimati.

Izdvajamo