VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ: KAKO JE LOVREĆ OTKRIO ISTINU O NAŠOJ DRŽAVI Prvo su ugasili tvornice, pa cestu, pa na koncu i poštu, a onda su otišli i načelnici

Ante Čizmić / Branimir Boban / Hanza Media

 

U ovoj zemlji postoji općeprihvaćeni narativ o tome kako se odvijala povijest Hrvata. Taj narativ svesrdno recikliraju školstvo i televizija, novine i crkva, desne stranke i one manje desne. Prema tom narativu Hrvati tisuću godina nisu imali državu. A onda su je - bogu i Franji hvala - konačno dobili.

Pa ipak, za svih tih stoljeća i desetljeća postojale su austrije, venecije i jugoslavije. I u ta zlehuda doba prije 1990. netko je administrirao i upravljao. Netko je donosio uredbe, obznanjivao zakone. Netko je naplaćivao carine i pristojbe, objavljivao željezničke vozne redove, brinuo o linijskoj obalnoj plovidbi, cijepljenju i veterinarskoj inspekciji. Netko je zidao dispanzere, domove kulture i duhanske stanice. Netko je, recimo, brinuo da pristiže pošta.

Tako je to izgledalo dok Hrvati nisu imali državu. Istina - možda su tijekom svih tih desetljeća Hrvati imali domove kulture, dispanzere, higijenske zavode, željezničke i poštanske ispostave. Ali - i frigaj sve to kad nisu imali svoju zastavu i svoju himnu, svoju stolicu na East Riveru, svoja veleposlanstva, počasnu stražu i repku.

U posljednjih trideset godina, srećom, stvari su se promijenile. U posljednjih trideset godina mi, naime, “imamo državu”, pa tako imamo zastavu i himnu, veleposlanstva i stolicu na East Riveru, imamo i kockaste dresove i ponjave, pošto imamo repku.

Kako, međutim, stvari stvarno stoje s državom? I to ne s tom virtualnom državom s pivskih reklama, nego s onom pravom - onom koja se sastoji od stanica, dispanzera i pošta? E, da bi se to shvatilo, čovjek se treba odmaknuti od Pantovčaka i Markovog trga, treba se odmaknuti od špice u Bogovićevoj i sveprisutne vizure nekoliko velikih gradova. Da bi čovjek shvatio kako to mi “imamo državu”, mora otići malo dalje od petlje autoputa.

Mora otići - recimo - u Lovreć.

Sve do prošlog tjedna, Lovreć je bio od boga i od ljudi zaboravljeno selo na krajnjem zapadu imotske krajine. Riječ je o maloj, anonimnoj općini uz dalmatinsko-hercegovačku granicu koja je 2011. imala 1699 stanovnika i pet seoskih naselja. Od pet sela općine Lovreć, samo će jedno možda zazvoniti podrobnim poznavateljima hrvatske gastronomije. Jedno od njih - Studenci - denominacija je po kojoj se zove cijenjeni studenački sir. Po svemu drugom, općina Lovreć je anonimna, zaboravljena ruralna sredina u kojoj 99% Hrvata nikad nije bilo, i nikad neće biti.

Kroz Lovreć se do izgradnje autoputa još pokatkad i prolazilo, jer je tim selom tada prolazio najbrži cestovni put između Splita i Imotskog, pa i Mostara. Ali, nakon što je s onu stranu brdskog masiva izgrađena cesta A1, promet se preusmjerio na Zagvozd i Vrgorac, a Lovreć je ostao slijepo crijevo, pogranično seoce na kraju puta. Na kraju puta čak i doslovce: tek malo dalje od Lovreća - u Ričicama - cesta doista prestaje, a dalje je Ništa, dalje je Bosna. Upravo će to selo uz (uzgred - prelijepo) jezerce biti prauzor Anti Tomiću za njegovu Poskokovu dragu.

Teško je reći je li u Lovreć ikada došla i jedna od onih bivših država. Dok su u Vrlici, Trilju, Vrgorcu i Tijarici barem komunisti gradili tvornice, Lovreć je i to zaobišlo. Zaobišla ih je vojska, zaobišli su ih franjevački samostani, zaobišla ih je partija, zaobišao ih je čak i turizam. Lovreć je bio i ostao mjesto s kojeg se odlazilo. Jedan od tih koji su odlazili - recimo - zvat će se Ivan Raos i postat će važni hrvatski prozaik. Jedan od onih koji su odlazili zvat će se Joe Šakić i biti veliki kanadski hokejaš.

Jedan od onih koji su odlazili zvat će se David Diehl - po materi Bekavac - i bit će ofenzivni “lineman” New York Giantsa. Tako je kroz sto godina tekla povijest Lovreća: ljudi su odlazili da bi u Stuttgartu otvarali picerije, da bi pokrivali njemačke krovove, pisali prozu i povijesne knjige, igrali za New York Giantse i Colorado Avalanche. Ljudi su odlazili, a vjerojatno ne sumnjate da odlaze i dalje. Uostalom, od 2001 do 2011. općina Lovreć je spala sa 2500 na 1700 stanovnika.

A sve se to događa u vremenima kad više nema ni venecija ni jugoslavija, kad Lovrećom ne vladaju ni kadije ni komiteti, nego - kako smo ono rekli? - “Hrvati imaju državu”. Pa je ovih dana upravo Lovreć rasvijetlio kako to točno mi “imamo” tu državu. Rasvijetlio je to kratkim, ali jasnim bljeskom.

Ovih dana, naime, općina je Lovreć nakon desetljeća anonimnog drijemeža dospjela u žižu velegradskih medija. Dospjela je zahvaljujući mlađahnoj općinskoj načelnici Aniti Nosić koja je - kako to sad valjda svi znate - prevarila i državu, i APN, i vlastite mještane. Naočita je mjesna načelnica, naime, uzela od APN-a kredit za prvu nekretninu i kupila stan u Zagrebu sa subvencioniranom kamatom koju joj plaćamo mi. Pošto je kupila stan sa subvencioniranom kamatom, morala je u tom stanu živjeti. A da bi u njemu živjela, morala bi prestati biti načelnica Lovreća, jer u njemu više ne živi. No, Anita Nosić ignorirala je zakon i dvije godine živjela s nadnaravnom moći bilokacije.

Istodobno je bila mlada zagrebačka supruga koja je riješila prvu nekretninu, ali i lovrećka mještanka koja prima načelničku plaću. Slučaj je, međutim, dospio u medije. Očito je dobro poslužio i u unutar-hadezeovskim frakcijskim borbama, pa su se na mlađahnu grešnicu svi u HDZ-u narogušili, sasuli na nju pljusak objeda, tako da joj najvjerojatnije slijedi i kazneni progon.

Nekretnina u Zagrebu trebala je biti početak jednog divnog uspona, uspona koji bi mladu načelnicu doveo do kakve agencije, mjesta državnog tajnika ili saborskog zastupnika. Ali, ti su đavliji novinarski crvi sve to pokvarili. “Partija” je ovaj put osudila ne samo pojavu nego i drugaricu, stoga je prilično izvjesno da će politička karijera Anite Nosić zgasnuti u začetku.

No, priča koja je ovdje meni zanimljiva nije priča o Aniti Nosić. Anita Nosić je tempi passati, pijun žrtvovan u frakcijskom šahu. Ono što je zanimljivo počinje nakon što je pijun pojeden.

Anita Nosić je, naime, postala načelnica Lovreća onda kad se čovjek kojem je bila zamjenica preselio u Zagreb kao saborski zastupnik. Kad je Anita Nosić zatečena s prstima u pekmezu, ministarstvo je uprave hitro odredilo da i nju treba naslijediti njen zamjenik. Ali, taj zamjenik ima stan u Splitu i radi o ne-baš-bližnjem Zadvarju kao tajnik Lokalne akcijske grupe. U Lovreću je u jednom trenutku nastao šaljivi vakuum bezvlašća.

Načelnica je otpala, nitko je nije zamijenio, a reporterka Slobodne Dalmacije u praznoj je općinskoj zgradi zatekla čistačicu i redara. Tamo su joj rekli da oni u Lovreću još ne znaju tko će im zapravo biti zamjenski načelnik, jer nisu još dobili dopis. A nisu ga dobili jer je u Lovreću davno zatvorena pošta, pa pisma pristižu dvaput tjedno.

Eto, tako u Lovreću “postoji” hrvatska država.

Pred petnaest godina, Renato Baretić je objavio roman “Osmi povjerenik” u kojem emisar daleke središnje vlasti pristiže na pučinski otok koji se odmetnuo od sustava i na kojem nije uspostavljena vlast. Petnaest godina kasnije, pokazuje se koliko je bio mudar Oscar Wilde kad je tvrdio da život oponaša umjetnost. Hrvatska je dobila svoj Trečić - samo što do tog Trečića ne trebate ploviti vaporom, on je dostupan i po jugu i po tramuntani, a po Michelin Routes do tog se Trečića iz Splita može stići za ciglih 56 minuta. Tu - takoreći iza ugla - implodirala je hrvatska država. Ako je ikad i postojala, više je nema.

Kad čovjek sagleda tu situaciju s njene literarne strane, napamet mu padne sjajni roman “Tatarska pustinja” talijanskog postmodernista Dina Buzzatija. U tom romanu, vojnici neke neznane države čuvaju stražu u pograničnom garnizonu prema pustinji. Izgubili su kontakt sa svijetom, vijesti ne pristižu, ne znaju da li imperij još uopće postoji. A sada, evo nas pred živom parafrazom Buzzatija. U pograničnom naselju Hrvatske Države rijetki preostali stanovnici čuvaju predstražu. Stanovnici se rijede i rijede.

Prvo su ugasili tvornice, pa cestu, pa autobus, pa na koncu i poštu. Prvi je šef “garnizona” klisnuo u Zagreb. Njegov je ađutant šmugnuo u Split, a zadnja zapovjednica je iskazala toliko povjerenje u perspektive rodnog kraja da je i sama sebi riješila nekretninu u metropoli. A iz metropole, iz središta imperija, čeka se ferman koji bi općini obznanio kakva ga sudbina čeka. No, pečaćeno cesarsko pismo nikako ne stiže, jer do Lovreća eto rijetko dopre i pošta. Stoga čuvari - čistačica, redar i tajnica - čuvaju red u garnizonu. Metu egzercir, zalijevaju fikus, perušinom skinu prašinu s hrvatskog grba i uramljene Tuđmanove slike. I čekaju. Čekaju da im dojave tko je deveti povjerenik.

Pokušajte predočiti tu sliku. Ako ste je u stanju predočiti, onda vas molim da je prizovete u svijest svaki put kad vam ubuduće netko kaže da “Hrvati nisu imali državu” i da su je “konačno dobili”. Svaki put kad netko pisne kako je “državotvorac”, ili kako smo “stvorili državu”, sjetite se prazne općinske zgrade u mjestu Lovreć, zgrade iz koje su čak tri načelnika umakla na pričuvni položaj, a u tu praznu zgradu pošta pristiže dvaput tjedno.

I rest my case - rekli bi advokati u američkim filmovima. Točno je to slika države koju smo “stvorili”.

Tagovi

Izdvajamo