Ono što danas poznajemo kao splitski kvart Bačvice sve do kraja 19. stoljeća bila je obrađena blatnjava zaravan, prekrivena povrtnjacima i vinogradima starih splitskih obitelji. Na cijelom tom prostoru sve do osvita 20. stoljeća jedino zdanje bio je franjevački samostan, zavjetno pomorsko svetište čiji naziv (Pojišan-paesani) svjedoči da su ga štovali težaci. Plitka pješčana plaža, po kojoj je kvart danas poznat, u ta vremena nikoga nije zanimala. Služila je tek jednom godišnje, u rujnu, kada bi splitski vinogradari na plićak iznijeli bačve da ih pred jematvu oduše. Tom običaju i plaža i kvart duguju svoje današnje ime - Bottelle ili Bačvice.
Sve se to promijenilo početkom 20. stoljeća kad se grad počinje širiti, formira se ozbiljnija srednja klasa, a ljudi otkrivaju tu bizarnu “češku” naviku: kupanje u moru. Tijekom nekoliko desetljeća Bačvice se urbaniziraju, a u toj urbanizaciji ulogu je imala i moja prababa. Prababa Franina Šegvić, naime, bila je građevinski poduzetnik i kao odrješita žena 20-ih i 30-ih sagradila nemali dio današnjeg rezidencijalnog kvarta. Oni koji je pamte, pamte majušnu i pogurenu ženicu koja je išla uokolo s takujinom od kože i šefovala tim mačo-svijetom zidara, advokata i tesara.
Nije bila jedina. U tridesetak međuratnih godina na mjestu negdašnjih vinograda narastao je čitav rezidencijalni kvart koji je i tada, kao i sada, imao status dobrostojeće, elitne četvrti. Taj je kvart odisao organiziranom urednošću funkcionirajućeg urbanizma i civilizirane zajednice. Ulice su bile prostrane i imale guste drvorede, okućnice su bile propisane i velike, gradnja izmaknuta i od ulice i od susjednih kuća. Katnost je bila strogo zadana, a snižavala se kako su kuće bile udaljenije od grada i bliže moru. Jedna od urbanih legendi u mojoj obitelji veli da mi djed nije mogao sagraditi kuću u tom kvartu jer za katnost zadanu “regulacijonim planom” nije imao novca. Kuću je stoga sagradio drugdje.
Te i takve Bačvice preživjele su Mussolinija (koji je ‘42. dovršio kupališnu zgradu) i proživjele socijalizam (koji je u kvartu sagradio ambulantu i školu). Dočekale su 1990. manje-više netaknute, kao kvart diskretne elite koja jednim dijelom nije bila ista kao 1920., ali dobrim dijelom zato bome jest: jer, i u Splitu - kao i u Lampedusinoj Siciliji - “trebalo je promijeniti sve da se ne bi promijenilo ništa”.
Te i takve Bačvice su dočekale početak najnovijeg od brojnih “novih doba”. A onda su dočekale Ovo. Dočekale su Slučajnu Državu. Propali Projekt. I tu je - zašto niste iznenađeni - krenulo sranje.
Počelo je, naravno, nadogradnjama. Međuratne vile u za Split karakterističnom razblaženom modernističkom stilu najednom su počele dobivati ekstra katove. Fini red visina pročelja ustuknuo je pred kakofonijom visokih prizemlja, aneksa i nadogradnji. Zelenilo okućnica počelo je nestajati pred jagmom za parking mjestima i stablofobnim impulsima nove vladajuće kulture. Sama plaža u međuvremenu se pretvorila u pravno i prostorno nerazmrsivu kakofoniju koncesijinih potkoncesija, tapija i odobrenja, šatora, štandova, štekata i kioska. Splićani tu plažu još vole, još je uvijek privilegij imati javnu pješčanu plažu pet minuta od centra. Ali, po mnogočemu Bačvice su danas priobalna Tržnica Arizona, prostorno zagušljivi galimatijas sladoledara, wellnessa, pizzerija, ležaljki, neonskih reklama, kokica i folkoteka. Sama plaža, međutim, postala je magnet za turizam, a turizam je njemu svojstvenom čudesnom transsupstancijom dojučerašnje rezidencijalne adrese pretvorio u kapitalističko dobro. Stoga je u prvom redu uz plažu otpočeo investitorski tsunami koji je ne samo plažu, nego i dojučerašnji skladni kvart pretvorio u posvemašnji kaos.
Međuratni hotel Park (dična građanska institucija u kojoj je - uzgred - kapitulaciju potpisala talijanska divizija Bergamo) potpuno je unakažen skandaloznom dogradnjom koju je, vrijedi spomenuti, financirala EU. Lijepom građanskom hotelu iz 30-ih preprojektiranjem su dodana dva kata i aneks, a terasa - jednom urbana institucija - transformirana je u grozni wellness. Odmah pored hotela Park, u perivoju koji je nekad pripadao obitelji osnivača Hajduka - braće Kaliterna - niknuo je još uvijek nedovršeni hotel. Neposredno preko ceste u ovom su trenutku u pripremi i projektu još dva hotela, od kojih bi jedan trebao imati šest katova. A pedesetak metara zapadnije, praktički nad samom plažom, prošle se godine počeo dizati betonski neboder koji je možda najbolje utjelovljivao poraz urbanosti u kvartu Bačvice. Bio je neusporedivo viši od ičega uokolo, kućama iznad sebe otimao je svjetlo i zrak, agresivno je nagrđivao vedutu naguravajući svoje prostačke gabarite na usku parcelu između željezničke pruge i šetnice uz plažu. Da antipatični sarkazam bude potpun, ta negacija ikakve harmonije nosi tripadvisorski naziv. Zove se nikako drukčije doli - “Villa Harmony”.
Gledajući tu rohbau tvorevinu, civiliziraniji su Splićani ovih mjeseci kolutali očima i snebivali se. Nisu - međutim - mogli niti slutiti da će se ta “Villa Disharmony” od splitskog komunalnog skandala izvrgnuti u nešto krupnije: svenacionalni politički skandal.
Ovih dana - naime - Državno je odvjetništvo podiglo optužnicu protiv investitora te zgrade, splitskog bankara Zorana Sikirice, njegova prokurista Borislava Bašića, bivšeg inspektora u Ministarstvu graditeljstva Željka Korice te - last but not least - načelnika Sektora za pravne poslove Ministarstva graditeljstva Josipa Bienenfelda. Među četvoricom privedenih, koji će do daljnjeg noćiti u pritvoru, javnosti je svakako najzanimljiviji Bienenfeld koji je u tom ministarstvu radio pod petero ministara triju stranaka. Čovjek je, kako se navodi, desetljećima bio odani ministarski consigliere te praktički napisao cijelo hrvatsko građevinsko zakonodavstvo.
Kad čovjek vidi kako ta “Villa Disharmony” izgleda, nekako i bez USKOK-a sluti da bi tu moglo biti kriminala. A istraga koja je ovih dana rezultirala optužnicom odškrinula je vrata u to kako je taj kriminal izgledao. Kako izvješćuju mediji, investitori su uz pomoć posrednika platili Bienenfeldu da im pomogne sročiti zahtjev za legalizaciju objekta koji je zbog vlasničkog meteža na dijelu parcele bio prevelik i previsok. Zbog tih 55 kvadratnih metara viška investitori su se latili istog posla kao i tisuće hrvatskih građana - legalizacije. Platili su, tvrdi USKOK, načelniku Sektora da sroči dopis samome sebi, a potom izda pozitivno mišljenje o zahtjevu koji je sam sebi poslao. Za tu administrativnu faturetu Bienenfeld je - vele uskoci - dobio 660 eura.
Odmah ću reći: da je “Villa Disharmony” civilizacijsko zlodjelo, ni meni ni uljuđenom svijetu nije trebao reći USKOK. Naime, to se vidi. Riječ je o zgradi koja do te mjere negira i kvart i grad u kojem se nalazi da bi u nekom pravedničkom talibanskom svijetu urbanističkog džihada arhitektu trebalo isparati diplomu i odsjeći ruku, a konzervatorima koji su dali uvjete gradnje podijeliti otkaze. Ta i takva tvorevina i nije mogla doli nastati u “slučajnom gradu” i “slučajnoj državi” u kojem nema respekta, nema pravila, nema naslijeđa, zajednica je tek apstraktna socijalistička floskula, a bližnji i susjed tek tusta mušica koje se valja otresti. Kad čovjek vidi zdanja slična tom, nekako i sluti da oni koji su ih omogućili nisu to napravili tek iz pijeteta, iz sebedajne težnje da omekšaju administrativne barijere i ublaže antiinvesticijsku klimu. Ali, kad čovjek gleda rohbau čudesa te vrste, onda u svojim građanskim fantazijama barem zamišlja da su se oko njih vrtjeli koruptivni milijuni. A kad ono, dočeka akciju USKOK-a i sazna da je cijena bila - koliko? 660 eura?
E, to je trenutak u kojem se čovjek osjeća uvrijeđen čisto onako kao Hrvat i Splićanin. Zar taj Bienenfeld u Zagrebu nas Splićane tako malo cijeni? Zar na tom tržištu ilegalnih administrativnih usluga naš najljepši prostor kotira tako malo? Zar je ponuda na korupcijskom tržištu tako nadmašila potražnju da su se cijene ovako stropoštale? Što je iduće - izlet u Monte Carlo, ili peka?
Ako je - naime - samo 660 eura dostatna cijena da sagradite neboder na petodinarki te da nepovratno nagrdite najelitniji, društvenim establishmentom napučeni kvart drugog grada u državi, što onda mogu očekivati sutivani, sućurji, ugljani ili rogoznice? Kakva je onda cijena da nagrdite lungomare u Baškoj Vodi ili Slanom? Ili - da ugrabite i betonirate neki krak vale u Bobovišću ili Nečujmu? Obveznice Republike Hrvatske, čitamo, ovih su se dana vratile na investicijski rejting BBB+ i više - kako se veli - nisu “smeće”. Ali, crnim se koruptivnim uslugama Republike Hrvatske rejting očito dodatno stropoštao pa - ispada - imaju status i cijenu “junka”.
I ove ćemo godine dočekati prvo svibanj, pa lipanj i kolovoz, i ove će se godine slaviti neki dani Hrvatskog sabora, dani državnosti, neovisnosti i oslobođenja. I ove ćemo godine svi skupa sjediti uz TV gdje će se puštati jingleovi uz slow motion i ceremonijalni program. Držat će se pest na srcu, mahati zastavama i govoriti kako, eto, “imamo državu”. A kad drugi put čujete da netko to kaže, vi se sjetite tih 660 eura: stvarne cijene te države. Sjetite se splitskih Bačvica, kvarta koji je preživio jednu, pa drugu, pa treću državu, ali ovu Nedržavu nije. Sjetite se tih 660 eura: to je vaš stvarni kreditni rejting, tržišna cijena onoga što smo kao zajednica izabrali.