VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ: KAKO SU PASTIRI RASTJERALI STADO U proteklih 20 godina hrvatskoj je Crkvi uspjelo prepoloviti broj praktičnih vjernika

U proteklih 20 godina hrvatskoj je Crkvi uspjelo prepoloviti broj praktičnih vjernika, otjerati od sebe umjerene i centriste te udaljiti znatan dio ljudi koji imaju sklonost i potrebu za duhovnošću. Uz Crkvu je kao praktično-vjernička zajednica ostala manjina građana, ali je ta manjina politički rigidnija i ideološki homogenija nego ikad, pokazalo je istraživanje
Josip Bozanić
 Goran Mehkek / CROPIX

Početkom rujna beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović održala je na šibenskom festivalu FALIŠ predavanje o političkom populizmu. Analizirajući bivše i sadašnje populizme od Venezuele do Westminstera i od Trumpa do Vučića, povjesničarka je istaknula jedinu zajedničku nit koja povezuje sve populizme i ujedno ih čini dubinski antidemokratskim. Populizam, naime, uvijek govori u ime “naroda”.

Svaka populistička ideologija za sebe drži da je izraz “pravog”, stvarnog naroda. Svoje protivnike ona smatra anomalijom, odnarođenom “elitom”. A pošto jedina predstavlja stvarni narod, populistička ideologija progovara u ime “većine”.

Govor “u ime većine”, naravno, nije rijedak ni u hrvatskom političkom diskursu. A ako u Hrvatskoj postoji ideologija koja se rado laća argumenta većine, onda je to bez sumnje klerikalna ideologija. Za konzervativne skupine bliske Crkvi samorazumljiva je istina da oni predstavljaju “većinu”: većinu koja je možda reprezentirana u medijima, nevidljiva u kulturi, većinu koja nije u prilici snimati filmove, objavljivati knjige ili govoriti na TV-u, ali koja svejedno ostaje nesumnjiva većina.

Na to pravo većina klerikalnih parapolitičkih skupina pozivala se i kad je gurala referendumske inicijative i kad je pokretala antimanjinske političke akcije i kad je ratovala s “nepoćudnom” kulturom. Pri tom je taj status većine najčešće išao pod ruku s paušalno nabačenim brojem: 80%. Osamdeset je posto, naime, “nas”. “Naroda”. Dvadeset posto, to je taman mjera za količinu njih - “urbanih jugoslavena” iii “odnarođene elite”. Pri tom broj - 80% - nije slučajan. Taj broj se, naime, podudara s brojem onih građana RH koji se na popisu deklariraju kao katolici, ili koji barem imaju sakramente.

U tu brojku - dakako - vjeruju sami klerikalni aktivisti, u nju vjeruje i Crkva. No, teško se oteti dojmu da u nju bar donekle vjeruju i liberalni političari. Za razliku od Staljina koji se rugao “koliko divizija ima Papa?”, lijeva i/ili liberalna politika u Hrvatskoj kao da već desetljećima vjeruje da iza biskupa stoje “divizije”, odnosno - da je Crkva kadra mobilizirati masovnu šutljivu većinu i pomrsiti vam račune. Stoga je u tu i takvu Crkvu bolje ne dirati.

Naravno, svakom tko razumije hrvatsko društvo i dosad je bilo jasno da iza te brojke 80% stoji neusporedivo složenija stvarnost. No, ovih dana pojavilo se jedno sociološko istraživanje koja pokazuje da je mit o većini kojim rado operira klerikalna ideologija zapravo kudikamo veća obmana nego što bi čovjek pomislio na prvu.

Istraživanje o kojem je riječ provela su dvojica zagrebačkih sociologa - Krunoslav Nikodem s Filozofskog fakulteta i Siniša Zrinšćak s Pravnog fakulteta. Na reprezentativnom i stratificiranom uzorku anketiranom pješice, a ne telefonski, dvojica su sociologa istražila odnos prema vjeri i Crkvi kao instituciji, vjerska i ideološka preklapanja te prakticiranje religioznosti kod hrvatskih građana. Te su rezultate usporedili sa sličnim istraživanjima iz 2008. i 1999. Rezultati koje su dobili, barem meni, nisu neočekivani. A ako bi se mogli svesti na sukus, taj bi sukus bio ovo: Katolička crkva u Hrvatskoj sama je sebi najveći neprijatelj, a događa joj se točno ono što je svojim djelovanjem i zaslužila.

Prva brojka koja ozbiljno slama mit o 80% ona je brojka na kojoj počiva svaki razgovor o praktičnoj religioznosti: naime, broj onih koji uopće idu u crkvu. Prema uvidima Zrinšćaka i Nikodema, u Hrvatskoj samo 22% ljudi u crkvu ide barem jednom na tjedan, a njih još 13% barem jednom mjesečno. Dakle, samo trećina hrvatskih građana prakticira ono što bi trebala biti baza svake organizirane religioznosti - a to je slavljenje euharistije. Taj broj (35%) manji je od onih koji navode da na misu idu “rijetko” ili “nikada”: takvih je zbrojeno 41%.

Za Crkvu je - međutim - još pogubniji drugi podatak: da se broj onih koji na misu idu barem jednom mjesečno strmoglavo smanjuje. Takvih je u godini Tuđmanove smrti bilo 52%., godine 2008. 41%, a danas ih je 35%.

Za Crkvu kao instituciju, međutim, još su porazniji pokazatelji o povjerenju u Crkvu. Prema Zrinšćakovim i Nikodemovim nalazima, broj onih koji imaju “veliko” ili “veoma veliko” povjerenje u Crkvu otprilike se podudara s brojem praktičnih vjernika (38%). Ali, 60% anketiranih u Crkvu nema povjerenje, a od toga čak 20,8 % kaže da prema Crkvi ne gaji “nikakvo” povjerenje. Takvih je 1999. bilo 5%, a 2008 12%. S druge strane, broj onih koji u Crkvu imaju “veoma veliko” povjerenje, od 1999. - se prepolovio!

Zagrebački sociolozi pokušali su istražiti i izvore tog (ne)povjerenja, a nalazi su i tu porazni. Većina anketiranih drži da je Crkva zabrazdila upravo na onim temama oko kojih se preko ideološkog rada i klerikalnih pipaca najviše trsi. Tako 58% anketiranih smatra da Crkva ne daje odgovor na moralne probleme, 55% da ne daje odgovor na obiteljske probleme, a 54% da ne daje odgovor na socijalne probleme. Ova posljednja tema jedina je gdje se status Crkve popravio: onih koji su smatrali da je Crkva socijalno neosjetljiva prije 11 godina bilo je 64%.

Prema uvidima Nikodema i Zrinšćaka, stvarni praktični katolici u Hrvatskoj (više?) nisu većina, nego nimalo nezanemariva manjina, ali ipak - manjina. Znači li to da su i vjernici u najširem smislu manjina? E, tu stižemo do možda najzanimljivijeg dijela istraživanja. Naime - ne! Broj ljudi koji se identificira s nekom vrstom duhovnosti, imaju neki odnos prema transcendenciji, moli se kući ili upražnjava neku privatnu formu vjere, ili se nije smanjio ili se smanjio neznatno.

Ljudi - ukratko - imaju potrebu za spiritualnošću, ali ih je očito netko ili nešto odvratio od toga da tu potrebu kanaliziraju kroz The Crkvu u kojoj su kršteni. Ljudi koji zaista imaju potrebu za religioznošću iz nekog su “misterioznog” razloga odustali od institucije koja širi nacionalizam, pravda fašizam, podržava maltretiranje manjina, institucije koja ustrajno prekraja vlastitu i opću povijest, tolerira mržnju i živi u mezalijansi s vlašću. Isti ti nevjerni Tome umjesto da potrebu za vjerom nađu u takvoj instituciji - sastavljenoj od dobrostivosti, milosrđa i krotkosti - duhovnost nalaze u mirisnim štapićima, sektama, jogi ili pak običnoj molitvi uz kuhinjski stol. Zamislite, tko bi se tom obratu načudio?

A ako je Crkva u dvadeset godina udvostručila broj ljudi koji od nje zaziru i uvećala broj onih koji svoju duhovnost prakticiraju mimo nje, što je onda s onima koji u crkvu - i dalje idu? Ako je vjerovati podacima Zrinšćaka i Nikodema, ti i takvi su u međuvremenu postali ideološki kudikamo homogeniji. “U promatranom razdoblju”, pišu sociolozi, “došlo je do jačanja veze između i crkvene i osobne religioznosti i ‘desne’ političke orijentacije. Ovo potvrđuje da religioznost nije više ni samo opći identitetski okvir hrvatskih građana, kako su ponajviše sugerirali podaci iz 1999. godine, nego da je za dio vjernika religioznost najvažnija podloga i sastavnica njihove ideološke orijentacije.”

Za one koji nisu shvatili, možda da ovo još jednom ponovimo prostonarodski. U proteklih deset ili dvadeset godina, sjajnoj je hrvatskoj Crkvi uspjelo prepoloviti broj svojih praktičnih vjernika, otjerati od sebe sve umjerene i centriste. Uspjelo joj je udaljiti od sebe znatan dio ljudi koji imaju sklonost i potrebu za duhovnošću.

Uz Crkvu je kao praktično-vjernička zajednica ostala samo manjina građana, ali je zato ta manjina politički rigidnija, tvrdokornija i ideološki homogenija nego ikad. Pri tom nam ostaje neodgovoreno pitanje na koje sociologija ne može dati odgovor: je li preostalo praktično vjerništvo desnije i rigidnije jednostavno zato što je preostalo (odnosno - jer im se Crkva nije zgadila), ili je to nešto u što se pretvoriš nakon što si predugo izložen ovoj i ovakvoj Crkvi?

Čitajući nalaze zagrebačkih sociologa, analitičar se ne može a ne nasmijati gorkog ironiji. Tijekom pedeset godina, ateistička i lijeva ideologija pokušavala je hrvatske građane odvratiti od Crkve i religioznosti. U tome je bila kolosalno neuspješna: ljudi su išli u crkvu, a ti ljudi koji su išli u crkvu bili su i ideološki i klasno različiti. Ali, ono što nije uspjelo Titu i Marxu, Jakovu Blaževiću i Stipi Šuvaru, uspjelo je zato “genijima” poput Željke Markić, Ksenije Abramović i Vice Batarela. Ono što nije uspjelo ideološkim komisijama i školskoj nastavi TIPSS-a, uspjelo je Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

Otjerali su od Crkve pristojne i umjerene, udaljili od sebe urbanu srednju klasu, naveli su stvarno duhovne da duhovnost nađu drugdje. Nakon što su godinama Crkvi davali još jednu i još jednu šansu, nakon što su po stoti put morali slušati šovenske ispade, filipike o pederima i referendumski agitprop, ti i takvi ljudi najednom su - odustali. Shvatili su da ne mogu to slušati i da svojom prisutnošću na misi TOME daju legitimitet. Pa su na misu prestali ići.

Crkvi se - ukratko - dogodilo točno ono što su još prije dvadeset godina prognozirali umni, a među takvima je bilo puno pametnih svećenika i liberalnih teologa. Već tada su prognozirali čime bi mogao uroditi brak Crkve i nacionalne ideologije, kakve će biti posljedice konkordata, školskog vjeronauka i crkvenog upletanja u obiteljsko i seksualno ćudoređe. Proroštvo se ispunilo. Kako je Crkva sijala, tako sada i žanje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 05:59