VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Kao što je Partija prije 70 godina tražila da se izjasne o Informbirou, tako se sada izjašnjavaju o Istanbulskoj...

Bruno Konjević / Hanza Media

Jednom, davno, postojao je takav svijet. Bio je to svijet koji se kretao po naravnim astronomskim načelima, u kojem je sunce izlazilo na istoku, znala se Historijska Istina, a tu je Istinu - dakako - ovjeravala Partija.

Taj svijet je bio jednostavan. Kao što je sunce izlazilo na istoku, tako je i središte istine bila Moskva, a lokalni tumači istine bili su politički komesari i stranački šef, drug Tito. “Partija je mati naša/luč u tami ovog vijeka/uz nju stasam u čovjeka”, skandirali su u ta vremena ponositi partijci, a na skupovima su se orno i u glas pjevali stihovi Vladimira Nazora: “uz Staljina i Tita/dva junačka sina/nas neće ni pakao smest”. “Ko drukčije kaže”, poručivao je stari brački bard, “kleveće i laže/osjetit našu će pest”.

Takav je - ukratko - to bio svijet. Jednostavan, krojen po naravnim zakonima i čvrstim pravilima historijskog materijalizma koja su proučili i opisali Hegel, Marx i Engels. Postojalo je crno i bijelo, akcija i reakcija, a one koji bi se drznuli prionuti “reviziji” čekala je - podrazumijeva se - “ropotarnica historije”.

I sve je to bilo tako - do jednog dana. Sve do strašnog lipnja 1948. kad sunce - najednom i bez najave - nije izišlo na istoku. Umjesto da iziđe po naravnom zakonu, tog lipnja ono je izišlo na zapadu, Moskva više nije bila u pravu, a “Staljin i Tito” više nisu bili “dva junačka sina”. Od velikih gradova do malih mjesta, krenuli su stranački skupovi na kojima su izaslanici stranačkog vođe tumačili “bazi” da bijelo više nije bijelo, crno nije crno, te da se Historijska Istina od prekjučer - promijenila.

Možemo samo zamisliti kako je tog lipnja ‘48. moralo biti partijskoj pješadiji. Na kasne noćne sastanke došli bi neobrijani, usplahireni i pogurene brade. Kad bi im dali riječ, promrmljali bi nevoljko neku uopćenu, dvosmislenu formulaciju, a kad bi na red došlo izjašnjavanje, mlohavo bi digli ruke za nove smjernice politbiroa, više zato što i svi drugi to rade nego zato što im se taj novi “revizionizam” zaista sviđa. No, nisu svi postupili tako. Bilo bi i onih koji bi se javili za riječ te podsjetili stranačke kolege na Istinu i Naravne zakone. Upozorili bi drugove na “klevete i laži” te pozvali na neposluh protiv “revizionista”. Što je s takvima dalje bilo, vjerujem - znate. “Osjetili” su - naime - “pest”. Završili su u “ropotarnici historije”, a ona se zvala Goli otok.

Te ‘48. dok ih je stranački predsjednik pospremao u “ropotarnicu” sjeveroistočno od Raba, mnogi su članovi partije morali kukati na nepravdu. Žalili bi se da stranačko vodstvo provodi “neviđenu represiju”. Zdvajali što je “partija bez provjere prihvatila optužnicu i na temelju nje presudila”. Moralo je biti i onih koji su zazivali prevrat, koji su poručivali Titu “da njegov glas neće dobiti”, kao što je moralo biti i lokalnih partijskih ogranaka koji su u “moralnoj nuždi” “stali uz bok svog naroda”, te pozvali na ustanak protiv revizionizma. Moralo ih je biti - ali ne znamo baš to točno, jer - jelte - te 1948. nije postojao fejs, nisu postojali portali, niti ono što se danas naziva sloboda tiska.

A kad bi jednom konačno izišli s dugogodišnje tamnice, pravovjernici Historijske Istine vratili bi se u neki strašni, revizionistički svijet - svijet njemačkih turista na Jadranu, američkih filmova u kinima, Coca Cole i Starta u izlozima te luksuznih hotelskih kupleraja sagrađenih u joint-ventureu Komunističke partije i Penthousea. Gledali bi taj revizionistički, bludni socijalizam koji se u njihovu odsustvu razbujao, i sa snebivanjem shvaćali da je drugovima samoupravljačima bez njih - eto - bilo nekako bolje.

Dok ih nije bilo - baš nikome nisu falili. Ta je spoznaja, vjerujem, morala biti gorča čak i od golootočkih batina.

Punih je 70 godina prošlo od tog davnog lipnja kad je jedna davna, mrtva partija prošla svoju “diferencijaciju”, pod vodstvom odmetnutog, “revizionističkog” šefa. A nakon sedamdeset godina, ista se priča ponavlja, ali ponavlja u skladu s onom slavnom Marxovom uzrečicom kako se povijest prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa.

Jer, do prošlog tjedna i mi smo živjeli u zemlji kojom je neprikosnoveno vladala Partija. Ta Partija vladala je saborom, županijama, gradovima, vladala je školstvom, crvenim križem, bolnicama, senatima sveučilišta i nogometnim savezom. Ta partija je - također - ovjeravala i Historijsku Istinu, a ta je Istina iskovana u dokumentarcima koji se prikazuju na HRT3, u programskim dokumentima Ante Nazora, Ive Lučića i Davora Marijana te u poslanicama mjesnih biskupa.

Taj svijet bio je jednostavan svijet, krojen po čvrstim pravilima nacionalističkog narativa i po Naravnim Zakonima koje proglašava mjesni politbiro - a taj je politbiro bila biskupska konferencija. U tom jednostavnom svijetu sunce - naravno - nije izlazilo na istoku, nego u Rimu, Partija je bila mjesno nadleštvo te ideološke Istine, a za tisuće malih članova stranačke pješadije ta je partija bila “mati” i “luč u tami ovog vijeka”. “Tko drukčije kaže” - znalo se - nikad neće gostovati ni na HTV3 ni u Otvorenom, a one koji stanu na putu Partiji, čeka “ropotarnica historije”: suhi, hladni limb u kojem vas nema među imenima ulica, po vama se ne zovu aerodromi i nema vas u lektiri.

I sve je to tako bilo - do jednog dana. Sve do tog strašnog marta 2018. kad sunce - najednom, bez ikakve najave - nije izišlo iznad Castel Sant’ Angela. Umjesto po naravnom zakonu, sunce je tog marta izišlo nad Bruxellesom, Kaptol najednom više nije bio u pravu, a od velikih gradova do malih mjesta krenuli su stranački skupovi na kojima izaslanici mudrog stranačkog rukovodstva tumače bazi da bijelo više nije bijelo, crno više nije crno. Stranačka se pješadija skupila na sastanke usplahirena i pogurene brade, pomno iščekujući kakve će biti smjernice politbiroa. Baš kao što je prije 70 godina Partija tražila da se izjasne o Rezoluciji Informbiroa, sad Partija traži da se izjasne o toj - boženamprosti - Istanbulskoj konvenciji. Istina, ulog ovaj put nije kakav je bio onda.

Nitko neće završiti na Golom otoku, nikog ne čeka ni zatvor, ni izolacija, ni batinanje koaksijalnim kabelom. Ali, nije da uloga nema. Ako se zbog krivo podignute ruke možda ne može izgubiti sloboda i gola koža, može se svejedno izgubiti mnogo. Recimo, mjesto na listi za županijsku skupštinu. U upravnom vijeću vodovoda. U gimnazijskom školskom odboru. Novac za judo klub kojem ste u upravi. Može se izgubiti službeni vozač. Obećana fotelja u upravi Hrvatskih šuma. Radno mjesto za nećakinju Renatu u nacionalnom parku. Mnogo je toga, ukratko, na kocki. Stoga - odvagujući oprezno - naši članovi partije podižu mlohavo ruke za nove smjernice politbiroa, više zato što to rade i Šuica i Krstičević i Jandroković, nego zato što im se taj đavliji carigradski “revizionizam” zaista sviđa.

Ali, nisu u tom strašnom času idejne diferencijacije svi postupili tako. Našlo se u HDZ-u i onih koji su partijske kolege podsjetili na Istinu Vjere i Naravne Zakone te pozvali drugove da skrše “revizioniste”. Neki su od njih - poput kistanjskog načelnika - ovih dana ljutito bacali partijske knjižice. Neki - poput Blaže Jovanovića 1948. - bježe preko granice biskupima i traže da silom interveniraju. Neki se, poput Darka Milinovića u Gospiću - žale kako stranačko vodstvo “umjesto festivala demokracije sprovodi neviđenu represiju”. Neki se, poput Drage Krpine, tuže da je stranka “bez provjere” “prihvatila optužnicu” protiv njega “i na temelju nje presudila”.

Neki pozivaju na prevrat, poput Steve Culeja koji je u Hrvatskom tjedniku izjavio da “Plenković njegov glas neće dobiti” i poručuje krivovjernom vođi “apage satanas”. A neki su se - poput mjesnog partijskog ogranka u Otoku kraj Sinja - kolektivno sastali i unisono oprli “revizionizmu”. “U moralnoj nuždi”, pišu vrhu stranke otočki HDZ-ovci, oni su “stali uz bok svog naroda” i pozvali sve HDZ-ovce na - pazite sad - ustanak (!).

Ali, slabi su - čini se - ti glasovi pravovjerne idejne čistoće iz Kistanja, Otoka, Gospića i Benkovca. Moskva je - naime - daleko, a upravna vijeća i nadzorni odbori tako su opipljivi, i tako blizu. Stoga neće otočki i gospićki ustanici imati mnogo sreće s informbiroovskim prevratom. Baš kao 1948., “mudro rukovodstvo” odradilo je svoj terenski zadatak, a novo će pravovjerje Partija izglasati s monumentalnom većinom.

Tako to biva, u toj farsičnoj reprizi povijesti. Od Kistanja do Otoka i od Zagreba do Splita dojučerašnja će se djeca “partije mati” najednom probuditi kao siročad, u novom, hladnom i negostoljubivom svijetu. Više nema “luči u tami ovog svijeta”, partija više i ne svijetli i ne grije. Uokolo je neki vrli novi svijet.

Muškarci u haljinama ulaze u ženske WC-e, rod se bira k’o haljine u Zari, Roditelji 1 i 2 vode djecu za ručicu, pederi i lezbe paradiraju rivom, a Ultra festival pulsira na Poljudu dok crni, žuti i smeđi klinci uz elektronsko pulsiranje čvakaju ecstasy. Nema više ni revolucionarne čistoće i morala, ni pravovjerja, ni Moskve. Oko nas je neki novi razbludni svijet, joint-venture turističkog biznisa i malih, lokalnih katoličkih građana koji gledaju kako apgrejdati svoje apartmanske zvjezdice. Sve to gledaju ljutiti otpadnici iz 2018. Šetaju tim vrlim, novim bludnim svijetom s istim onim ogorčenjem koje su jednom davno morali osjećati i otpadnici iz 1948.

Puno im je toga, ukratko, zajedničko. A - među ostalim - i još nešto. Bez njih u politici, naime, svima je nekako bolje - i Partiji i građanima. Iščeznu li iz politike, nije da će ikome faliti. A ta spoznaja bit će gorča i od političkih batina.

Izdvajamo