Koncem prošle godine riječki Novi list objavio je novinsku priču koja je u tim predblagdanskim danima, začudo, ostala neopažena. Priča se bavila neslavnim pokušajem ogranka HDZ-a da u Dublinu održi božićni domjenak.
Ogranak HDZ-a za Irsku zamislio je da tamošnje “Hrvatice i Hrvate” pozove na blagdansko druženje u jedan od dublinskih pubova. Koji dan kasnije organizatori su, kako su sami izvijestili, bili “prisiljeni otkazati druženje”, i to zato što su “dobili niz ozbiljnih prijetnji u inbox”. U tekstu koji je objavljen u riječkom listu navedene su neke od tih ozbiljnih prijetnji. Irski Hrvati HDZ-ovcima su preko društvenih mreža poručili da su “bagra partijska”, “bez trunka obraza”, drugi su poručivali da će na pub baciti molotovljev koktel “jer Molotov gori od želje da vas vidi”, a jedan je od irskih “ljubitelja” vladajuće stranke napisao: “Vaše traženje potpore među irskim prognanicima koje ste sami tamo otjerali je kao da obiteljski nasilnik žica glasove u sigurnoj kući”.
Irske “Hrvatice i Hrvati” koji su tih dana bijesnim porukama zasuli HDZ pripadaju onom naraštaju za koji danas, kad se prvi emigrantski stampedo pomalo sliježe, možemo mirno reći da je trajno odustao od Hrvatske. Riječ je o vitalnim, perspektivnim i nerijetko obrazovanim građanima i građankama između 20. i 35. godine života koji su u jednom trenutku shvatili da se oko ove zemlje više ne isplati truditi, pa su od nje odustali. Riječ je o generaciji koja se u ovom desetljeću masovno raselila diljem Europe, prazneći podjednako i statističke kolone zaposlenih i one nezaposlenih. Ti ljudi sada negdje drugdje konobare, liječe, povijaju starce, proizvode spojlere i solarne panele, podučavaju na fakultetu ili vode galerije, napuštajući “najljepšu našu”, zemlju najbolje klime s tisuću otoka i izvora. A razlozi njihova odlaska na ovaj su ili onaj način vezani uz organizatore dublinske terevenke - uz HDZ. Jedni odlaze jer im je HDZ pretvorbom i gospodarskom politikom ekonomski razorio zavičaje. Drugi jer ih je HDZ endemskim šovinizmom i netolerancijom pretvorio u obilježene ljude. Treći, pak, jer nisu mogli podnijeti zagušljivi klerikalizam koji je HDZ pustio iz boce. Četvrti - a ti su najbrojniji - otišli su zato što su mjesta koja su zasluživali zauzeli drugi. A ti su ih drugi, da si ne lažemo, zauzeli jer su imali podesnu stranačku iskaznicu.
To je, naime, realitet “dublinske generacije” rođene između 1985. i 1999. Taj realitet iz dana u dan ispada s novinskih stranica, u mećavi sve bjednijih klijentističkih afera. Jedan ćete dan pročitati kako su u Makarskoj HDZ-ovci rentnu povlasticu da iznajmljuju na plaži ležaljke dali trojici članova svoje Mladeži. Drugi ćete dan pročitati kako su HDZ-ovci u Zagrebu “izbušili” Studentski zbor i organizirano zauzeli mjesta u Senatu. Treći ćete dan pročitati kako su u Splitu održani izbori za Mladež HDZ-a te da je na tim izborima pobijedila tajnica pročelnika kabineta župana i kći tajnice županijske organizacije stranke, a protukanidat joj je trebao biti prvi rođak tajnika županijskog odbora. Sve te kćeri tajnica, tajnice kćeri, rođaci pročelnica i pročelnici rođakinja potom ateriraju na mjesta u nadzornim i upravnim odborima, gdje sebi slične gljivične parazite biraju za ravnatelje, da bi ti ravnatelji potom zapošljavali daljnje sinove pročelnica i tajnice kćeri. Case study? Eto vam ga opet u Splitu - vijest od prekjučer. Gradsko je vijeće za ravnateljicu kulturne ustanove koja skrbi o art-kinu izglasalo rukometnu trenericu kojoj je glavna referenca to što ima iskaznicu HDZ-a. Za to su - spominjem da se ne bi prešutjelo - glasovala dvojica vijećnika izabrana na listi Mosta, što je važno imati na umu kad Petrov drugi put gukne o hadezeovskom klijentizmu ili kad se Grmoja drugi put u Saboru pokoška s Plenkovićem.
Nećakinja tajnica, sinovi pročelnika, tajnice pročelnica, nećaci tajnika - to je realitet Hrvatske 2019. To je jednako realitet bandićevskog Zagreba, IDS-ovske Istre, kao i zagušljive, tjeskobne Hrvatske provincije kojom močvarno endemski vlada HDZ. Ali, za golemu većinu građana RH upravo je HDZ stranka koja otjelovljuje taj realitet jer vlada većinom teritorija, gotovo svim županijama, i jer drži središnju vlast.
A ta endemska svevlast stranačke iskaznice nije - da se ne zavaravamo - nešto što je HDZ samo naslijedio, kao nesretni relikt. U određenoj mjeri takva politička kultura jest baština 90-ih. Ona jest (jedna od) kužnih, nepopravljivo toksičnih stečevina koju nam je ostavio štetočina svih štetočina - dr. Franjo Tuđman. Ali, otkad se pod Plenkovićev HDZ “reformirao”, otkad je sadašnji premijer počeo “mijenjati HDZ da bi mogao mijenjati Hrvatsku”, ta i takva kultura stranačkog klijentizma nije oslabila, nego je, štoviše - ojačala. Ako je Plenković ideološki u dobroj mjeri ispraznio HDZ pretvarajući ga u politički koncern bez specifičnih vrijednosti, taj je isti Plenković stranku lišenu ikakve ideologije zato još snažnije integrirao tako što joj je kao armaturu umjesto ideologije ponudio - interes.
Zato nije čudo da je znatan dio “reformskih poteza” koje je u ove dvije godine pokrenula Plenkovićeva Vlada služio tome da osnaži moć partitokracije nad svakom porom života. Novoustrojeni državni inspektorat neće samo služiti tome da pod kapom HDZ-ovca Mikulića uhljebi novih 500 ljudi (o čemu ste mogli čitati jučer), nego i tome da stranka ima moć nad svakom vašom fritezom, apartmanom, građevinskom skelom i plažnim suncobranom. Glavni je cilj novopredložene reforme lokalne samouprave da koncentrira plaćenu birokraciju pod kapu one razine vlasti koju HDZ najtrajnije kontrolira - a to su županije. Zakon o braniteljima nije za cilj imao samo to da vrećom novca začepi usta “šatorašima” (što se dogodilo). Svrha mu je bila i da povlastice transferira na još jednu generaciju, pretvarajući djecu pretorijanaca u nove pretorijance. Imao je za svrhu i to da na kadroviranja stavi još jednu ideološku čamperu, olakšavajući kolanje partitokracije. Ukratko, svi najvažniji zakoni Plenkovićeve vlade služili su i još služe tome da blindiraju stranačku kružnu ekonomiju.
I zato nije teško razumjeti gnjev dublinskih “Hrvatica i Hrvata” kad su od HDZ-a dobili poziv da se u pubu zajedno počaste Guinnessom. Njih je, naime, ta hadezeovska politička kultura poslala u Dublin. Ta generacija ne pamti ništa “prije”, ne pamti “drugo”. Ona u tom svijetu kćeri, nećaka i tajničinih tajnica živi otkad je prodisala, od godine nulte. Ona cijeli život pohađa đačke i studentske klupe, uči, polaže ispite, skuplja bodove i reference, a onda svojim očima gleda kako se njihovi vršnjaci zapošljavaju - ali ne prema prosjeku ocjena, volonterskom radu ili građanskom angažmanu, nego preko networka stranke, zemljaštva, rodbinstva, braniteljstva ili župnog dvora. Stoga su od zemlje koja funkcionira po tom principu - odustali. I, da se razumijemo, dobro su napravili. Da imam 20 godina, napravio bih to i ja. Pobjegao bih glavom bez obzira, a prije nego što bih prešao granicu na Bregani, okrenuo bih se i popišao.
Pa kad je već tako, onda toj generaciji - generaciji HDZ-ovih žrtava - HDZ barem ne bi trebao trljati sol na ranu. A upravo to je ono što HDZ radi s ovom i ovakvom kampanjom za Europske izbore.
Na Europske izbore, naime, HDZ je krenuo s listom Plenkoviću vjernih ljudi, mladih snaga prikopčanih na sam vrh partijske oligarhije. Tu listu predvodi Karlo Ressler, pripadnik upravo ove “dublinske generacije”, ali i čovjek koji s realitetom te generacije nema ni najmanje veze. Posinak istaknutog političara, mladić iz centra Zagreba, Plenkovićev odabranik možda jest obrazovan i inteligentan (tako kažu) - no, po svom podrijetlu, iskustvu i habitusu, on je upravo primjer te kulture nepotističko-stranačkog networkinga koja je čitavu zemlju izručila sinovima tajnica i nećakinjama pročelnika ogranka. Stranku koja se u dobroj mjeri pretvorila u SK iz 1980., stranku koju danas u velikoj mjeri čine klijentelisti i dječurlija sa zlatnom žlicom u ustima, sada u kampanji vodi netko tko je najmanje od svih podesan da rastjera taj klišej. Netko tko, štoviše, taj klišej - makar i ne svojom krivnjom - personificira.
A da stvar bude gora, taj i takav HDZ odlučio je na europske izbore krenuti s ni jednim drugim sloganom nego “Hrvatska za generacije”? Kad čovjek čita taj slogan, ne može a da se ne zapita na koju “generaciju” točno Plenković i Ressler misle? Generaciju koju su osudili na prekarni rad? Generaciju kojoj su opustošili zavičaje, pretvarajući živa industrijska središta u “rust belt” ruzinavih hala pod povijušom? Misle li možda HDZ-ovci na tu, dublinsku generaciju, kojoj su istrgnuli svaku volju da se trudi oko zavičaja jer su im ne jednom demonstrirali da, koliko god pametan, vrstan i oran bio, radno će mjesto dobiti Netko Iz Mladeži?
Ako je to “generacija” na koju Ressler i Plenković misle - onda su dublinci možda u pravu. Možda HDZ ni ne zaslužuje ništa bolje. Od molotova, naime.