VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ PIŠE O MILORADU PUPOVCU Mislim da je ono što je tijekom ovih nekoliko desetljeća činio Pupovac, čin pravog, zrelog patriotizma

Gornje Seliste, Glina, 060816.
Groblje Svete Ekatarine.
Srpsko narodno vijece organiziralo je komemoraciju u spomen na ubijene i nestale tijekom operacije Oluja.
Na fotografiji: Milorad Pupovac.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Milorad Pupovac početkom ‘90-ih pridružio se Udruženoj jugoslavenskoj demokratskoj inicijativi (UJDI) čiji je amblem bila - kornjača. Počeo je kao akter političkog pokreta koji je za svoju oznaku imao sporu, tromu životinju koja prema cilju ide bez žurbe, a od vanjskog se svijeta štiti oklopom opreza. Taj amblem uvelike će ocrtati daljnju Pupovčevu karijeru

Čovjek kojeg danas hejta polovica Hrvatske - Milorad Pupovac - u političkom se životu ove zemlje prvi put zaozbiljno pojavio u periodu između ljeta 1990., kad su budući krajiški pobunjenici barikadama presjekli Hrvatsku, te jeseni 1991., kad su se oružane čarke definitivno preobrazile u teški, odvratni rat.

Do tada je Milorad Pupovac bio slabo poznat asistent na katedri lingvistike Filozofskog fakulteta i aktivist majušne, intelektualističke Udružene jugoslavenske demokratske inicijative (UJDI). Tih godina, Pupovac se pridružio inicijativi koju je pokrenuo pokojni veliki ekonomist Branko Horvat, a majušni, elitistički pokret u to je doba tiskao i nešto što je valjda trebao biti stranački plakat. Tih ranih 90-ih bio sam politizirani student i išao na sve moguće tribine svih mogućih stranaka, pa mi je tako pod ruku pao i taj stranački flajer prve Pupovčeve stranke. Na njemu je, dobro pamtim, bila narisana kornjača.

Tako je svoju političku karijeru počeo Milorad Pupovac. Počeo je kao akter političkog pokreta koji je za svoj amblem imao sporu, tromu životinju koja prema cilju ide postojano i bez žurbe, a od vanjskog se svijeta štiti oklopom opreza. Taj amblem uvelike će ocrtati daljnju Pupovčevu karijeru.

Te devedesete - međutim - nisu bile doba za kornjače, to je bilo doba za pit bule. Barikade su se ubrzo pretvorile u stopostotni rat, a Pupovac je prihvatio ulogu koju i danas nosi - a to je uloge reprezentanta hrvatskih Srba, što je u tom trenutku značilo Srba u neokupiranim gradovima. Bilo je to doba kad su srpski nacionalisti iz stranaka, u kojima su tada bili aktivni Vučić i Dačić, po Krajini proganjali i ubijali Hrvate. Bilo je to doba kad su hrvatski ekstremisti gradske Srbe odvodili u Loru, Pakračku poljanu i u Paviljon 21.

Baš u to doba, Milorad Pupovac latio se posla koji je bio dvostruko nezahvalan: da u antisrpskoj atmosferi bude politički Srbin te - ujedno - Srbin koji svoju političku budućnost vezuje uz Zagreb. U ljeto 1991., bit će među rijetkim srpskim političarima koji će secesiju Krajine opisati kao “neprihvatljiv čin suicidalnog velikodržavlja”. Tijekom cijelog rata, politički će djelovati u Zagrebu i kroz hrvatske institucije, potkopavajući samorazumljivi tvrdnju kninskog vodstva da hrvatske Srbe predstavljaju oni.

Ta politika bila je politika Milorada Pupovca tada, i ostala je do danas. Iako mu je hrvatska politika davala mnogo povoda da se zaigra “hrvatskog Dodika”, nikad to nije učinio. Ono što je smatrao da treba raditi, radio je kroz hrvatske institucije, unutar hrvatskog političkog sustava i u (nerijetko odviše benevolentnoj) suradnji s hrvatskim ideološkim mainstreamom koji je čitavo to vrijeme činio HDZ. Pritom je Pupovac zaista funkcionirao poput životinje sa svojeg prvog izbornog plakata - poput kornjače. Vjerovao je u postupnost i sporost, gradio samoobrambeni štit manjine i ufao se da će vrijeme sporo, ali neumitno donijeti bolje.

Vjerovao je da Srbi u Hrvatskoj više nikad ne smiju napraviti khuenovsku i martićevsku pogrešku, da se povezuju s nekim izvana protiv hrvatske većine. Vjerovao je - također - u institucionalnu izgradnju. Tipično za manjinca, najviše se bojao meteža, institucionalnog kaosa - jer, iskustvo 20. stoljeća uči da metež za posljedicu redovito ima pogrom. Zato je poput političke kornjače pokušavao zidati stabilnost: stabilnost institucija, stabilnost pravne države te - što će ga među ljevičarima učiniti nepopularnim - stabilnost vlada. Ta politika nije bila šik, nije bila glamurozna, nije bila kul. Ali, Pupovac je vjerovao da je ona za Srbe u Hrvatskoj najbolja - a ako mene pitate, mislim da je vjerovao dobro.

Ta politika Milorada Pupovca učinila je neizbježno nepopularnim s obje strane nacionalističke razdjelnice. Za srpske nacionaliste, Pupovac je bio i ostao “kućni rob”, politički Hrvat koji tek, eto, nešto malo špila i fingira Srbina da bi se stvorio privid kako cvjeta sto cvjetova. Za srpski nacionalizam, Pupovac 1991. ionako nije trebao biti u Zagrebu, trebao je biti u Kninu ili Borovu. Za srpski nacionalizam, Pupovac je problem zato što nije Milorad Dodik. Nije destruktivan, nije eksplozivan, ne niječe državni okvir u kojem živi, ne navija za Rusiju protiv Hrvatske, ne potkopava institucije i ne razjaruje većinu zapaljivim presicama nakon kojih će ga razvaljivati patriotski komentatori.

Srpskom nacionalizmu kudikamo bi bilo zgodnije da u Hrvatskoj ima nekog takvog Dodika, a nije da za to nije bilo pretendenta. Istodobno, taj i takav Pupovac još je crvena krpa lijevo-liberalnoj Hrvatskoj, koja ga je ne jednom krivila što je držao “lupeške” HDZ-ovim vladama, prvo Sanaderovoj, pa Plenkovićevoj. Milanović će ga - puno prije famozne “šake jada” - nazivati “korumpiranim Sanaderovim Srbinom”. Ivo Josipović za njega će smisliti kovanicu “etnobiznis”, a NGO ljevica i većina mojih prijatelja snebivat će se što Pupovac može podržavati vladu koja je - pazite sad - ploču “Za dom spremni” premjestila iz Jasenovca - u Novsku.

Ipak, Pupovac je ponajviše bio i ostao crvena krpa hrvatskom nacionalizmu. Crvena mu je krpa zato što uopće jest Srbin, a ne “pravoslavni Hrvat”, zato što podsjeća da hrvatski Srbi imaju stanovitu povijesnu memoriju te da se ta memorija ne može bešavno integrirati u nacionalistički historiografski narativ iz Thompsonovih pjesama i hrvatskih čitanki. Milorada Pupovca veliki dio hrvatskog nacionalizma naprosto gleda kao hodajući dokaz da “posao nije do kraja obavljen” i da ga treba dovršiti.

Pa ga oni dovršavaju - zasad ne metkom, ali riječju, tekstom i zakonom. Pupovca se hejta i na ulici i na webu, njegove kućne novine Novosti Keleminec spaljuje na ulici, tribine kulturnog društva prekidaju nasilni uljezi, Željka Markić je cijeli referendumski kovitlac oko izbornog zakona smislila samo da njega i njegove izbaci iz parlamenta, a do koje je mjere Pupovac postao slamnati lutak za nacionalističko hejtanje svjedoči i naslov kolumne Ivice Šole objavljene u jednim nimalo marginalnim novinama: “Zašto ne volim Milorada Pupovca”. Za hrvatsku desnicu, Pupovac je poprimio razmjere velikosrpske zlopogleđe koja poput hidre guši mladu državu i održava na vlasti nametnutog kolonijalnog upravitelja. Ovaj put, taj kolonijalni upravitelj nije peštanski nego briselski i ne zove se Khuen, nego se zove Andrej.

To je trenutak u kojem se Miloradu Pupovcu dogodilo ono što se dogodilo: da se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Našao se u Bačkoj Palanki u trenutku kad su dvojica vodećih srbijanskih političara zabezeknula ozbiljnu javnost serijom zapaljivih izjava, izjava koje pokazuju da današnja Srbija ne prihvaća ni Badinterovu komisiju, ni rezolucije UN-a, ni haaške presude, ni historiografski konsenzus. Srbijanski političari Vučić i Dačić postupili su onako kako postupaju neodgovorne barabe: prasnuli su nekoliko kasetnih bombi za domaću upotrebu, a onda ostavili Milorada Pupovca da se nosi s paležom, štetom, krhotinama i “zvončićima” koji će eksplodirati još godinama. Učinili su točno ono što politika Srbije već desetljećima radi: radi hrvatskim Srbima teško popravljivu štetu.

A Pupovac je nakon svega ostao tu da kako-tako pomete i sanira tu štetu. To radi u zemlji koja je tako orna komentirati Vučićev novi vanjskopolitički kurs, no koja - međutim- zaboravlja govoriti o vlastitom smeću. U zemlji u kojoj nekako više nije problem što na dočeku nogometne reprezentacije pjevač pjeva o “nesretnoj 1945.”. U kojoj više nije problem što na ličkoj proslavi ratne pobjede uzvanici pozdravljaju osuđenog ratnog zločinca, čovjeka koji je bio u zatvoru jer je pucao staricama u zatiljak.

U zemlji u kojoj je normalno da nacionalistička politička kontrakultura organizira koncert na kojem više desetaka tisuća ljudi odzdravlja Thompsonu “spremni”. I u kojoj je normalno da se to događa u Glini, gradiću koji je mjesto jednog od najstrašnijih ustaških zlodjela. Ukratko, sve se to događa u zemlji koja bi doista zasluživala da umjesto Pupovca ima hrvatskog Dodika. Toliko bi zasluživala, da nije isključeno da će ga nažalost jednog bliskog dana i dobiti.

A kad se to dogodi, svima će biti drago. Bit će drago Beogradu, jer će dobiti - kao 1990. - teledirigirane avatare za specijalni rat. Bit će drago hrvatskim nacionalistima, jer će moći reći, “aha, eto vam” i “rekli smo vam da je posao trebalo završiti do kraja”. Bit će drago klerikalcima, jer će nestati kamenčić koji “briselce” drži na vlasti. Bit će drago lijevima, jer Srbi više neće pomagati opstanak HDZ-ovih vlada.

Ali, neće biti drago meni. Jer, unatoč svemu, mislim da je ono što je tijekom ovih nekoliko desetljeća činio Pupovac, čin pravog, zrelog patriotizma. A pritom ne govorim o patriotizmu iz reklama za Ožujsko, patriotizmu kretena koji se svodi na stijeg, himnu i kockice. Govorim o stvarnoj, ozbiljnoj lojalnosti zajednici, patriotizmu koji se očituje u tome da ćete podići papirić s poda, da se nećete sapunati na plaži i da ćete (za razliku od Thompsona) platiti porez.

Iz optike takvog patriotizma, ne vidim u Hrvatskoj patriotskijeg političara od Pupovca. Ne vidim veće kušnje patriotizma nego što je njegova odluka da unatoč pljuvanju, unatoč hejtanju s lijeva i desna posveti karijeru izgradnji institucija, izgradnji sigurnosti, stvaranju stabilnosti. U zemlji poput naše, patriotizam se ne sastoji od toga da budete pit bul, nego da budete kornjača. To je ono što, unatoč lutanjima i greškama, Pupovac čini od 1991.

Izdvajamo