Netom što je 1. svjetski rat završio, jedan mladi Slavonac s diplomom bečke medicine imenovan je šefom higijenskog odjela tek osnovanog ministarstva zdravlja Kraljevine SHS. Ime tog čovjeka bilo je Andrija Štampar.
Štampar će biti šef tog higijenskog odjela narednih 11 godina, a s te će funkcije voditi jedan od najvećih prosvjetiteljskih pothvata u našoj povijesti. Tijekom tih 11 godina, Štampar i njegov tim formirali su 250 ustanova, higijenskih zavoda i škola narodnog zdravlja koje su udarile temelj medicinskoj prevenciji na Balkanu. Kao zagovornik prevencije, Štampar je koristio i medijske novotarije za odgoj nepismenih seljaka, pa je - kao usputnu korist u tom edukativnom radu - zasnovao i prvu javnu kinematografiju u Hrvatskoj. Osim toga, Štampar je zasnovao i principe onog što danas zovemo socijalna medicina.
Danas - 99 godine nakon Štamparova imenovanja - zanimljivo je čitati tih Štamparovih deset principa. Iz današnje perspektive, naime, oni zvuče gotovo kao neki radikalni politički program. Zdravlje je - veli Štampar - tema kojoj se imaju “baviti svi”. U zdravlju je “obavještavanje naroda važnije od zakona”. Socijalna je terapija važnija od individualne, a glavno mjesto liječenja mjesto gdje se živi, a ne ordinacija. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku, a medicina mora biti jednaka bogatom i siromašnom. A među deset točaka Štamparovih načela kao osmo po redu se “sakrilo” i jedno koje naizgled zvuči kao ljupka, prazna fraza. Ono glasi “liječnik treba biti narodni učitelj”.
Andrija Štampar - rođen 1888. - pripada generaciji u kojoj je obrazovanje bilo rijetkost, i samim tim privilegij. Ujedno, on pripada generaciju u kojoj se podrazumijevalo da onaj tko je stekao pravo na taj privilegij svojim znanjem vraća dug zajednici s kamatama. Za Štamparov naraštaj, obrazovani je čovjek bio i morao biti “narodni učitelj”.
Dramu tog prosvjetiteljskog ideala secirat će približno istih godina Krleža u svom “Vučjaku”. No, koliko nam god danas Krležin pesimizam bio razumljiv, ideja obrazovanog tehnokrata kao “narodnog učitelja” bitno je obilježila nekoliko hrvatskih generacija, od mletačkih fiziokrata do socijalističkih inženjera. Nekako u isto ono doba kad Štampar iskorjenjuje malariju i uči seljake da peru ruke, ampelograf Stjepan Bulić u nizu će članaka, predavanja i letaka učiti dalmatinske seljake kako da raspoznaju sorte, kako se mora održavati higijena te zračiti i popločavati podrum. Približno u to doba, žena pod imenom Dika Marjanović Radica obilazi mala dalmatinska mjesta i uči žene kuhanju i konzerviranju hrane. Usput piše svoju kanonsku “Dalmatinsku kuharicu” (1939.) - najrasprostranjeniju, a rekao bih i najvažniju knjigu Dalmacije 20. stoljeća - knjigu koja je postala popularna baš zato što nije bila buržujski fensi-šmensi cookbook, nego prosvjetiteljski narodni priručnik. Upravo zato danas ta knjiga živi poprskana šalšom u tisućama obiteljskih kuhinja.
Taj ideal prosvjetiteljske tehnokracije kao “učiteljice naroda” nastavio se i nakon rata. Često su i akteri bili isti - među inim, i Štampar i Radica. Dio te kulture prosvjetiteljske tehnokracije su i socijalistički tehnološki inovatori, od izumiteljice Vegete Zlate Bartl, preko tvorca neretvanske kulture mandarina Živka Gattina, do tvoraca azitromicina iz zagrebačke Plive. Nekoliko generacija “tehnokrata” i “struke” izvelo je naciju musavih, malaričnih seljaka iz nezamislive, primitivne bijede i naučilo ih napraviti TV prijemnik, frižider, PVC prah, ciklotron, naučilo ih operirati srce, planirati grad i izvesti umjetnu oplodnju. Taj trud par generacija danas postoji oko nas. Taj trud mi obitavamo, u tom trudu radimo, u njemu se liječimo, taj je trud danas izlistan na burzi. Sve je to stvorila neka “struka”, neka tehnokratska elita.
Kako bi danas toj tehnokratskoj eliti izgledala Hrvatska 2017.? Što bi danas Andrija Štampar rekao na to da u Hrvatskoj 2017. nanovo vodimo rasprave oko nečeg tako temeljnog kao što je - cijepljenje?
Pred koji dan bratova me žena upozorila na nešto što mi je, kao i većini vas, promaklo. Ove godine, naime, u Hrvatskoj ni u jednom mediju nije bilo prvoaprilske šale. A i njeno i moje mišljenje je da je nije bilo zato što se cijelo društvo pretvorilo u cjelogodišnji prvi april. U ovom trenutku, vi u Saboru imate zastupnika Bunjca koji na internetu objavi “recept” cjepiva za djecu u kojem jedino što još fali su šišmiševa krila i mišja žuč. Drugi saborski zastupnik - Pernar - u Sabor je doveo nikoga drugog nego Davida Ickea, britanskog teoretičara zavjere koji poučava da je britanska kraljica gušter koji pije krv male djece. Tek koji dan nakon što je takav osebujni mislilac pohodio hrvatski parlament, u Splitu su se na trgu pred kazalištem u velikom broju sakupili srodni teoretičari zavjere. Nakon što su lokalne vlasti uvjetovale upis u gradski vrtić obaveznim cijepljenjem, stotine su se roditelja okupile na protest na kojem su - manje-više - poručili da “struci” ne vjeruju. Ne vjeruju svojim pedijatrima, ne vjeruju njihovim profesorima na medicini, ne vjeruju bijelim kutama, laboratorijima, menzuri i epruveti.
Točno 99 godina nakon što je Andrija Štampar preuzeo u Beogradu ured ministarstva narodnog zdravlja, svijet koji je on zasnovao u temeljitoj je krizi. Narod - izgleda - “narodnim učiteljima” više ne vjeruje. Hrvatska, ne samo Hrvatska (ali - pogotovo Hrvatska) suočava se s porazom racionalizma. Mi ovdje ne govorimo o porazu ideja trećeg siječnja, porazu ideja 1990. ili 1945. Mi ovdje govorimo o porazu 1776. i 1789., porazu američke i francuske revolucije, porazu prosvjetiteljstva.
U tim okolnostima bljutavo je i odbojno slušati čovjeka koji je jedan od najvećih krivaca za tu kulturu - Josipa Bozanića - kako u uskrsnoj poslanici zdvaja nad “razgradnjom hrvatskih vrednota”. Još je bljutavije iščekivati bijeli dim pravorijeka od Plenkovićeva “Povjerenstva za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima”. Jer, dokle smo došli, možda bi doista - kako je predložio Boris Rašeta - bilo bolje da Plenković osnuje komisiju za suočavanje s posljedicama režima - ali onih demokratskih. Ta bi komisija, naime, lako uočila do kojih smo sve “posljedica” nakon 27 godina “demokratskog režima” došli. Osim što, naime, više ne proizvodimo ni TV prijemnike, ni PVC, ni ciklotron, osim što više ne planiramo gradove, jedna je od tih posljedica i ta da se u 21. stoljeću u Hrvatskoj gasi bazična, prosvjetiteljska stečevina moderniteta: a to je cijepljenje. Evazija od cijepljenja više od ičeg drugog govori o potpunom civilizacijskom fijasku suvremene Hrvatske. Hrvatske, koja se - čini se - vraća korak po korak prema svijetu Fuisova “Zakone rieke” ili Tanhoferova “Nije bilo uzalud”. Dakle, svijetu predmodernih, malaričnih seljaka koji ne vjeruju doktoru ni “narodnom učitelju”, ali vjeruju kužnim isparenjima, vračari, usmenoj predaji i Davidu Ickeu.
Bilo bi lako - naravno - identificirati tri očita, prvoloptaška krivca za ovu upalnu infekciju iracionalizma. Prvi od njih je internet, koji je izoliranim idiotima dao oruđe da se lakše povežu, te demokratizirao “istinu” na način da su i pravorijek tehnokrata i “alternative truth” tek artikli na Googleovoj polici. Drugog krivca predvodi upravo prije spomenuti Bozanić. Riječ je o hrvatskoj katoličkoj hijerarhiji, jednoj moralno indiferentnoj, sebičnoj i otupjeloj oligarhiji umjesto koje se mi moramo stidjeti, jer se ona sama očito ne stidi ničega. Treća je - naravno - vladajuća ideologija koja je tu oligarhiju smjestila na položaj duhovnog politbiroa: pri tom - da se razumijemo - ta “vladajuća ideologija” nipošto ne podrazumijeva samo HDZ.
Ali, svim tim kontekstualnim faktorima sigurno je pomogla i sama “struka”. Štamparovski ideal obrazovane tehnokracije kao “učitelja naroda” sigurno ne bi ovako s treskom propao da tome nije pripomogla i sama tehnokracija. Ona je - nažalost - u ovih 27 godina profesionalno znanje koje joj je kroz besplatno školstvo zajednica platila zajednica prečesto koristila tako što bi ga okretala protiv svoje zajednice. Nepovjerenje u prosvijećenu tehnokraciju raslo je, krupnilo i kvasalo, svaki put kad bi se to dogodilo: svaki put kad bi diplomirani arhitekt podvalio urbanistički plan koji maskira klijentizam, svaki put kad bi biolog potpisao studiju utjecaja koja ide na ruku onom ili ovom, svaki put kad bi novinari prešutjeli temu jer iza nje stoji oglašivač, ili kad liječnici dobiju poklon od firme čiji lijek prepisuju. To je točka na kojoj građanin prvo prestane vjerovati arhitektima, pa biolozima, pa prestane vjerovati novinarima i novinama, a onda prestane vjerovati i liječniku. To je trenutak kad se društvo opet transformira u močvaru iz “Zakona rieke”.
Taj se pomak, međutim, nije dogodio sam po sebi. Nisu obrazovani ljudi iz čista mira postali gori i gramziviji, nisu iz čistog, apstraktnog razvrata potonuli u kal moralne erozije. Taj krah prosvijećene tehnokracije rezultat je sustavnog “rada” ideologije, koja nas je naprosto ustrajno učila da su javno dobro i javni interes socijalističke floskule, da smo svi akteri na tržištu i da djelujemo u svom partikularnom interesu. “There is no such a thing as a society”, rekla je davno mama roditeljica svijeta u kom živimo, Margaret Thatcher. Jednom, kad tu ideologiju dovedete do kraja, onda dobijete ovo. Dobijete trijumf praznoglavog iracionalizma.