Jedna od karakteristika londonskih klubova jest da zamagljuju pogled. Za one koji nešto traže to je dobra vijest, za one koji plaćaju može biti vrlo loša. U klubu Ivy – koji je institucija za glumce, modele i pojedince dubljeg džepa koji žele biti u njihovu društvu – Bruce je toga dana dominirao okruglim stolom za kojim je častio subotnjim ručkom. Atmosfera je bila sjajna, prostorija se punila lijepim ljudima, a stolovi šarenim koktelima. Kao čovjek iz svijeta odnosa s javnošću, Bruce je znao ljudima prezentirati što žele. Toga je dana bio ugledni kazališni producent, stoga je tako i izgledao i činio sve što treba činiti važan kazališni producent, razbacujući se imenima s West Enda i producentskim formulama za uspješni show. Već na ulazu pokazao je koliko je važan kad ga je recepcionerka kluba pozdravila poljupcem, a konobar ga otpratio do njegova uobičajenog stola. Sve se to dopalo skupini investitora koju je izveo na ručak, a kojima se nakon života u krutim odijelima interijer kluba Ivy činio poput obećanja lagodnog života s nasmijanim ljudima kao što je Bruce McKinnon.
Nakon razgovora po provjerenoj formuli – red skijanja u francuskim Alpama, red ljetovanja na Mediteranu – Bruce je prezentirao svoje kazališno remek-djelo, pokazujući skice pozornice i kostima i kulisa, poput dječaka očaranog kartonskim kazalištima Benjamina Pollocka, koja je, šarmer kakav jest, toga dana Bruce pripremio u vrećicama za djecu investitora. Bruce je govorio kićenim rečenicama u kojima nije bilo brojeva, ali to je valjda tako u svijetu kazališta, pomislili su investitori opijeni Negronijem i atmosferom.
Kad je uslijedila premijera, ista su se gospoda, s leptir-mašnama i elegantnim damama pod rukom, našla u jednom od kazališta West Enda, već se osjećajući dijelom pompe i blještavila koji dolaze s ulaskom u svijet show biznisa. Uz Bruceovo tapšanje po leđima nitko nije primijetio da je kazališni komad osrednji, a premijera bez velikih zvijezda koje je najavljivao. “Ovo je tek početak”!” obećavao je, razbacujući se osmijehom svakom tko mu je prišao.
Umjesto početka uslijedio je privremeni kraj. Samo dva mjeseca kasnije ni traga Bruceovu osmijehu dok je u ispranom interijeru nekog neuglednog puba u ulici Strand čekao društvo iz Ivyja. Bruce je izgledao prilično jadno, ne kao važan kazališni producent s West Enda, nego kao dečko iz škotske provincije izgubljen u velikom gradu. Ovaj put nije bilo ugodnog razgovora. Investitori su, bez pozdrava, prešli na stvar. Bruce je izgubio milijun i pol funti njihova novca.
Kao u komičnom kazališnom komadu, jeka Bruceovih obećanja iz nedavne prošlosti da baš ništa ne može poći krivo – temeljenih ni na čemu osim tupom samopouzdanju – pratila ga je u sadašnjosti u kojoj je baš sve bilo krivo.
“Ovo je no brainer, nema potrebe za mozganjem!” govorio bi, odmahujući rukom, priučenom gestom velikih kazališnih producenata. No pokazalo se da bi mozganje bilo daleko bolja opcija od gestikulacije velikog kazališnog producenta jer u procesu postavljanja predstave Bruce je zaboravio samom sebi priznati da on to ustvari nije. Osrednji PR-ovac mislio je da su zvučni kontakti jamstvo velikog uspjeha, ne slušajući iskusnije od sebe koji su ga upozoravali da je kazališni svijet kompleksan i nemilosrdan. Umjesto oduševljene publike, predstavu je gledalo samo 17 posto od predviđenog broja gledatelja. Bruceov prvijenac bio je debakl, a s izgubljenim novcem investitora karijera kazališnog producenta Brucea McKinnona činila se završenom prije nego što je počela.
Čitava epizoda, koju sam pratila izbliza, podsjetila me na zaključak Michaela Lewisa, koji je u svom bestselleru “Bumerang” svojedobno napisao da je svijet pošao u krivom smjeru kad su ljudi otkrili optimizam.
Godine ekonomskog blagostanja tetošile su ljude knjigama o samopomoći obećavajući da su baš oni centar svemira i da je njihova sreća ovome svijetu najvažnija. No proslava ega suvremene civilizacije obila joj se o glavu. Baš kao svojedobno dečkima iz Cityja, tako se i Bruceu svijet učinio zgodnim mjestom u kojem uloženi milijun donosi zarađena dva. Trebao mu je jedan veliki poslovni promašaj da shvati da svijet ne funkcionira po poglavljima Louise Hay.
Fleksibilna današnjica omogućila nam je da istovremeno budemo na nekoliko mjesta, da radimo od kuće ili s plaže, da njegujemo duboko prijateljstvo unatoč fizičkoj udaljenosti i upuštamo se u ljubavnu vezu na temelju profila na Tinderu. Građani su novinari, glumci aktivisti, PR-ovci su producenti – uloge se mijenjaju jednostavnošću dječje igre. U dobrim vremenima takva postavka funkcionira. No, kad nastupi vrijeme ekonomske neizvjesnosti u kojem i gradska elita broji svoje funte, površnost dolazi na naplatu.
Priča se da se Bruce povukao u obiteljski dom u Škotsku, dok pronalazi načine da skupi novac koji duguje. Katkad osvane na društvenim mrežama s idejama za nove projekte, ali nitko ne reagira. U velikom svijetu privatnih klubova i galantnih investitora greške se više ne praštaju.
Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI